Njiše klatno vrijeme rastrgano
između crnih crtica brojčanika
i dobuje srce ure, polagano-
beskrajnim hodom zupčanika.
.

O punom satu glasno dobuje
kukavica zakuka nekoliko puta,
pa se opet kuckanje čuje
dok vrijeme kroz uru bezglavo luta.
.

I prođe ura, dvije i tri
i ponoć dođe, kukavica kuka…
Ura me iz svog kuta motri
a vrijeme sa mnom očijuka.
.

Kazaljke klize, klatno se njiše
vrijeme odlazi svojim tokom
ponekad mi za vratom diše,
a onda nestane sa jednim skokom.
.

Kamo li bježi, kamo li teče?
Ura šuti, odgovor ne daje
odati ona vrijeme neće,
a ja slušam njene otkucaje.
.

I prođe u trenu ura vremena
Nestane kao magla bijela
Bljesne kao iskra iz kremena
A tako bih ga malo zaustavit htjela.