Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,
još čujem tvoje riječi u dubini duše:
“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena usamljenog skitnice,
uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci.
Završena je pjesma-balada očajnika!”
Pogled ti se gubi u dimu cigarete.
Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra
koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i
tereta noći.
Zima je tu…
Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži
toplinu, čezne za tobom.
Što želim?
Poletjeti sa vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.
Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u
brodolomu, tražeći tebe.
Udišem duboko…
Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca.
Noć, uzdiše samotna, tiha…
Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?
Hoćeš li me prepoznati u mraku?
Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju
života?
Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…
Još boli zvuk koraka na
odlasku i okrenuta leđa svim vjetrovima i svitanjima.
Bole i sve one pahulje, u sjećanju
zaleđene sa vrelim suzama.
Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.
Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, toplo…
Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.
Ludim li? Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.
Ne znam!
Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.
Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.
Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.
I opet noć, dan prekriva.
Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.