Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,
Još čujem tvoje riječi u dubini duše:
“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,
Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”
Pogled ti se gubi u dimu cigarete.
Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra
Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i
Tereta noći.
Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži
Toplinu, čezne za tobom.
Što želim?
Poletjeti sa vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.
Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u
Brodolomu, tražeći tebe.
Udišem duboko…
Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.
I ova noć, uzdiše samotna, tiha…
Plaču zvijezde u crnini nijemoj…
Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.
Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?
Hoćeš li me prepoznati u mraku?
Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?
Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…
Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa .
Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.
Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.
Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…
Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.
Ludim li?
Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.
Ne znam!
Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.
Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.
Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.
I opet noć, dan prekriva.
Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.
Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.
SUZANA MARIĆ
Nema komentara za "Suzana Marić “Usamljena”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.