Suzana Marić “Usamljena lutanja”

Zapetljali su se vjetrovi o granje

i jauču na planinskim kosama,

noć već tka baršunasto tkanje

dok jedna duša luta sama.

                     .

Ugasle zvijezde- tmina posvuda

i Mjesec je svoju glavu skrio…

Putevi vode, a ne zna kuda.

Koji je njegov posljednji put bio?

        .

Kojom je stazom kročio smjelo?

Hoće li njegove tragove naći?

Slama se duša, bolno je tijelo

A noćas Mjesec neće izaći.

                     .

Uzalud traži, uzalud luta

i Mjesec, sjajni pjesmom doziva.

Nema tragova, a kraj je puta

u očima joj se tuga skriva.

                     .

Tamo negdje, na vrhu gore

spavaju duše vječnim snom,

tamo gdje Sunce dozivaju zore

a noć se vješa o satu kasnom.

                  .

Tamo ju čežnja srca vodi

dok drveće pjeva pjesmu oproštaja

uzanom stazom potiho hodi

jer uzak je put koji vodi do Raja.

 

Nema komentara za "Suzana Marić “Usamljena lutanja”"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.