Bio je dječak iz njenog cvjetnog sokaka
što gledao ju je krišom zadivljeno.
Bila je njegova pusta fantazija i noć bez sna,
njegov nemir , inspiracija,i tuga svakodnevna.
A ona ,ona to nije znala
u njemu je šutljiva dječaka gledala,
nije vidjela ni srce, ni dušu,ni tugu što oko skriva
jer ravnodušno srce to vidjeti ne može.

Nije imao hrabrosti njoj zanesen reći
da ona je izvor njegovog besanog nemira,
da ona je drhtaj njegovog dječačkog tijela,
da ona je magla i pahulja njegovog uma,
da su njene oči njegovo uzburkano more,
da su njene usne jagode što ga mame,
da su njene pjesme poj slavuja njemu,
da je njena ljubav jedino što za život mu treba.

A onda jedne ljetne večeri kad mjesec se skrio
a sa neba padale su suze Svetog Lovre,
usudio se nježno ,tiho reči
da ona je sreća njegovoj sreći
da je voli sve do tuge sve do boli.
Mislio je da zvijezde sreću nose,
da njegovo srce neće više tugu kriti,
ali njeno srce za zvijezde nije znalo
jer netko drugi u njemu se ugnijezdio
a da to nije slutio ni znao.

Tužno ga je gledala prvi put u oči
nadu mu nije mogla dati
vidjela je da njgovo srce kao njeno pati,
padale su njihove suze, kao suze Svetog Lovre.
ni prijatelji više nisu mogli biti a da tugu ne moraju kriti.
To je sudba što mnoge zaljubljene čeka
da se srce usmjeri nema lijeka.