Ono nije u slovu zakona
(nit’ između njegovih redaka).
Nema ga u zemlji drevnih,
u iskopinama arheologa revnih
ne leži na grobovima predaka.
Nije ono da se okom gleda
daleka zvijezda ni duboki svemir,
prazan prostor koji zamislit’ se ne da,
ideja neka ili pak hir.
A nije utopija, nije ni mit,
ono je zbiljsko, ono je ispit
kojeg polažemo ispočetka
generacijama od pamtivijeka,
od prvog plača do zadnjeg plesa,
od kolijevke pa do lijesa.
Nema ga među zidovima hramova i katedrala,
sinagoga, džamija i ašrama…
u palačama i rezidencijama lažnog pijeteta
u metropolama il’ seocima zabačenog svijeta,
na visokim planinama, u plodnim dolinama,
gdje rastu egzote i obiljem sve cvjeta.
Nije na dnu oceana, u pustinjama i spiljama,
ne mjeri se mjerama, metrima ni miljama…
Jer ono nije tlo, nije zemlja potopljena,
zaboravljena,
zemlja krvlju natopljena
onih koji za nju krvariše u neznanju…
Nigdje ga nema gdje ćeš nogom stati.
Ono se ne da osvajati.
Po njemu ne možeš napravit’ đir
i nikad, i nigdje nećeš ga naći
ako u sebi ne pronađeš Mir.
17/06/2022 at 2:28 pm Permalink
Živa istina. Originalan i poetski izvrstan iskaz!
18/06/2022 at 10:38 am Permalink
Hvala , Marija.🙂
18/06/2022 at 6:25 pm Permalink
Od početka pa do kraja lijep slijed misli. Lijep pozdrav Anjal.
18/06/2022 at 7:43 pm Permalink
Hvala, Đurđice. 🙂
19/06/2022 at 3:31 am Permalink
Super, pozdrav!
19/06/2022 at 7:11 pm Permalink
Hvala Moon! Pozdrav šaljem!
19/06/2022 at 8:10 pm Permalink
Izvrsna !
pozdrav
21/06/2022 at 9:45 pm Permalink
Hvala, Bobo! Pozdrav! 🙂