I tako, sada možemo uzeti nekoliko dana za odmoriti svu napetost izolacije. Mogli bi se konačno prošetati gradom i udahnuti slobodno sav strah koji je ostao među ulicama, po dvorištima i parkovima bez da nam u utrobi krene vulkan panike. Mogli bi se diviti hrabrosti onih koji su dograđivali svoje mansarde i tavane u centru grada jer živjeti u samom centru sedamsto ili više godina starog grada značilo je biti, značilo je stvarno biti među posebno odabranima. Mogli bi se uputiti u parkove, među maslačke, trave i ptice jer ptice su se vratile. Jeste li znali da ih u vrijeme potresa nije bilo, sve su odletjele negdje na sigurno. Korona njih ne zanima, jer naše ptice nisu šišmiši za juhu, ako je istina što govore o virusu. Sada su sve ovdje i kosovi cvrkuću i vrapci lepršaju, vrane i dalje pametuju po livadama hrabro. Mogli bi se uputiti na planinu, među drveće što se ozelenilo, a da ni primijetili nismo. Odozgo je prelijep pogled na grad i ne vide se ruševine ni epicentra ni gradskog centra. Osim svega toga mogli zapravo sjesti uz neko od maksimirskih jezera i dozvoliti vodi da nas obuzme svojim ljuljanjem na povjetarcu. Bezbroj je mogućnosti za odmor od napetog izoliranja zadanog po propisima i odmarati se negdje u osami od svega svojim izborom.

28.04.2020.