Moj unuk je diplomirao. Dobio je titulu nekog dugog naziva  inženjera elektrotehnike i računalstva u pomorstvu. Sada bi bio red da se zaposli. Pa nismo li mi  pomorska zemlja? Imamo li zavidnu flotu? Ili smo je imali? Zar su svi naši brodovi potonuli ili otišli u rezališta?

Ova priča ne bi bila potpuna bez moga zeta. Uzeo je momka pod svoje i počeo mu  dijeliti savjete u stilu da  mora poslodavcu ostaviti  dobru sliku o sebi, da mora biti skroman i da nikako ne smije pitati kolika će mu biti plaća.

„Zete“, umiješala sam se „ zašto ne bi pitao za plaću? Pa on će zbog plaće raditi.“

“Punice, nitko ga tako neće zaposliti. Ni jedan poslodavac  ne voli neskromne ljude koji misle samo na plaću.“

Nije mi jasno o čemu on to govori. Pa ne ide dečko u prosidbu djevojke, nego ide sklopiti uzajamni ugovor; ja tebi moj rad, a ti meni plaću. Ima li tu išta sporno?

Momak je obišao nekoliko poslodavaca koji su se zgražavali kada ih je pitao kolika će mu biti plaća, a i inače su ga gledali kao da je zadnje leglo i tu je moj zet došao na svoje.

„Jesam li ti govorio?  Ti si tek završio fax, ti ne znaš raditi. Budi sretan da te netko uzme besplatno, da te nauči, da stekneš potrebnu praksu.“

Stoljećima su nas učili da budemo skromni, smjerni, da radimo, a ne pitamo o visini plaće. Doduše, sjećam se onih trulih vremena kada su nam plaće stizale redovito i kada se od njih moglo solidno živjeti.

Onda se unuk počeo nuditi na tržište rada u drugim europskim državama.

Dobio je niz ponuda i da ne duljim; jedna svjetski poznata firma iz Škotske platila mu je let, boravak u luksuznom hotelu poznatog naziva koji ovdje ipak neću besplatno reklamirati. Nakon liječničkog pregleda i intervjua poslala ga je na tečaj gdje se treba upoznati s budućim poslom. Odnos ljudi prema njemu je korektan, ljudski. A plaća? Ne pitajte. Mladić je skoro počeo plakati od sreće kada su mu sami rekli koliko će dobivati.

„Eto zete“, nisam odoljela iskušenju da ga podbodem. „Mali se otisnuo. Našao je ljude koji odmah pričaju o plaći i ne smatraju da je to  tabu tema. Mislim da bi umrli od smijeha kada bi čuli da ovdje ljudi mjesecima rade, a ne primaju plaću.“

Sada nisam jasna sama sebi. Postavljam si pitanja, kakvi to kapitalisti drže naša poduzeća? Mislim da je došlo vrijeme da ih se obrazuje. Po kičmi, ako ne ide drugačije.

Mihovila Pasarić