Kako ću pristupiti pjesmi, ovisi o pjesmi. Ponekad me zaljulja, u trenutku izbriše stvarnost pa nahrupi osjećaj koji se pjesmom napaja. Ponekad me udari ili blago dotakne svojim duhom  pa pokrene misli koje se šire oko pjesme, zadiru duboko pa iz te dubine kao eho,  odgovaraju pjesmi. Ponekad ostaje praznina pa pjesmu odlažem pristojno, bez interesa i namjere da joj se vratim.

Pjesme Aljoše Đuguma nikada me nisu ostavile hladnom, ravnodušnom. Ne samo da njima mogu otvoriti srce i um čitateljice, nego dolazim u napast da ih, nakon potpunog doživljaja, analiziram kako bih  proniknula u njihovu bit,  shvatila strukturu tog ostvarenja koje izgleda kao lagana igra, a koje nastaje ustrajnim, nadahnutim radom.

Pjesme koje sam našla u Tajnoj ladici Aljoše Đuguma imaju srce, veliko ljudsko srce otvoreno ljepoti i  čovječnosti. Cijela je ova zbirka posvećena ljubavi pa i pjesme u njoj koje nisu ljubavne tematike, nose žig ljubavi pjesnika prema životu, prema onom dobrom i vrijednom njegovom dijelu.

Pjesnik  nije zaneseni naivac, on dobro poznaje život, njegove su misli zrele, logične i racionalne, utemeljene na stvarnosti, poslane u pjesničke visine gdje postaju magija, poslane u poetske dubine gdje mrak oblači privlačno ruho, a  bol izgleda prihvatljiva.

Ključ za čitanje ove knjige nalazi se  u Tajnoj ladici na početku zbirke. Odškrinimo je.                                                                                                         

Što da ti napišem, ljubavi lijepa

u noći bez tvoga i moga mira

kako sam sakrio na dnu džepa

krijesnicu, pero i malo papira.

.

           Ljubav, ta moćna univerzalna srž, sja iz svakog stiha. Ljubavne pjesme Aljoše Đuguma su punokrvne, strasne, ispunjene žudnjom, a njihova emocija ima poseban gard; ne poznaje osrednjost, ne priznaje mondene nasrtljivosti.  Ljubav je to koja se daje potpuno, koja je stalna, nepokolebljiva, iako njezina lica nose i golu bol i tihu blagost i snagu i nježnost. Zna biti crna kao raka, nasmiješena kao oko roditelja, zna biti melem i oštrica noža.

Od ruža do krizantema

Prava ljubav je oštrija od stijenja

i pitomija od pokisle ptice

godine je ruše, vrijeme je mijenja

ali zauvijek ima tvoje lice.

.

Žena, stihom oblikovana, je  istodobno i anđeo i vrag, izvor radosti i vrelo boli.  Ona je kao poezija; slobodna, lijepa, mudra, svoja i kontroverzna. Ona je čarobnica života, često osamljena, daleka,  čežnjiva, ali i bliska i mazna.  Ona je partnerica, životna družica, ali i ona koja životu daje boju.

Pjesnik dobro razumije i poštuje njezinu žensku bit. Njegov je odnos prema njoj trubadurski galantan, ali je ne idealizira. Proniknuvši u njezinu prirodu, prihvaća je kao srodno biće, najvrjedniji dio života.

Žena koja voli

…

Ti nisi ona koju se smiri

ugodnim glasom, jeftinim trikom

jer iz tebe, anđele, vrag viri

koji se nije prodao nikom.

.

Ti drhtiš čežnjom od morske pjene

ljubavlju oblačiš život goli

velike oči gutaju mene

sama uzima žena kad voli.

.

            Nema pjesnika koji nije razmišljao o bitku, o čovjekovoj prolaznosti, o smrti.

Teško će netko, tko pročita, zaboraviti pjesmu Ravna crta. Crta je to kojoj se nitko smrtan ne može ukloniti jer je svuda i uvijek nosi u sebi. Ona je granica između svjetova, između života i ništavila. Ili, tko zna?

Pjesnik je svjestan njezine neminovnosti i prihvaća bol koju ona znači. Sudbina je to smrtnih.

.

Srce sve prkosi ravnoj  crti

što preko malog ekrana stane

zar tako izgleda cesta smrti

zar jedan minus oduzme dane.

.

I što nam ostaje na kraju puta kada se kiše isplaču, a Sunca izgore strast života? Što još možemo dati onome tko je prekoračio ravnu crtu? Pjesnik odgovara pjesmom Pošalji mi tugu.
.

O, pošalji mi tugu, ljubavi moja

nikad ne smije osmijeh izgubiti Amor

lipe cvatu kraj moje kuće bez broja

pošalji mi svu tugu pod hladan mramor.

.

U „Tajnoj ladici“ nalazim i nekoliko pjesama koje otkrivaju odnos pjesnika i društva, ono prokletstvo Weltschmerza koje uvijek dostiže  pjesnike.

Dok se grozdovi srebre

 .

…Dok se grozdovi srebre od prve rose

i sve dok mu namiguje Mjesec šeret

zlatni će klas i pod prijetnjom hladne kose

uspravno nositi sav zemaljski teret.

.

Podijeljen između grada u kojem  gradi život i mjesta u kojem su ostali njegovi korijeni, pjesnik često unosi u pjesme onaj fini, mekani  mediteranski premaz.

Doli

Ja sam dijelom ostao doli

ispod palmi, u hladu bora

zarobljen u toj gustoj smoli

noćima  slušam pjesme mora.

.

Ja sam dijelom ostao doli

zapleten u mrežama juga

ovo srce ne zna bez soli

ime joj je sjeta i tuga.

.

Iako u „Tajnoj ladici“ uglavnom prebiva sjeta, zaiskre u njoj i fino iznijansirani stihovi pjesnikove mangupske strane. Lepeza humora otvara se od bezazlene, vedre dosjetke, preko ironije do sarkazma.

Treće lice

Više ne pišem u prvom licu

lakše se plaču nesreće tuđe

svaka riječ putuje slično hicu

pogađa nekog, pod kožu uđe.

.

I Vas je pjesma presjekla, damo

kao u letu iskusnu pticu

On Vas voli, sad oboje znamo

više ne pišem u prvom licu.

.

Dalje od toga ne ide. Nikada njegov stih ne prelazi u grubo ismijavanje, nikada ne naglašava nakazno.

Neka psi laju

Neka psi laju, u dvorištu su svome

označili  svaki kutak imanja

na tuđim kostima oštre zube lome

ja nastavljam cestom koja se sanja.

.

Aljoša Đugum nije od onih autora koji, zadivljeni vlastitim talentom, izbace pjesmu pa je samozadovoljno ostave onako sirovu, nedotjeranu. On poštuje dar koji mu je dan, svjestan da je taj dar strašan, da ne stiže u konačnom obliku, da  on tek nahrupi kao osjećaj kojem treba pronaći pravo obličje.

Pjesma dugo sazrijeva u njemu. Ne bere se zelena, njeno vino nije kiselo. Njegovano, samo dobiva na svježini. Pije se pitko iz nepresušnog vrela inspiracije.

Otrcano je reći da je pjesnikov izraz jednostavan, ali to jest tako. Njegove su poruke jasne, a šalje ih uvijek novim, originalnim pjesničkim slikama, onima koje iskustvo čitatelja može doseći, koje uvijek komuniciraju s jednostavnim životnim pojavnostima.

 Ni stroga forma katrena nije zarobila spontanost njegovih stihova. Samo je naglasila  ritam i melodiju stiha. Sam je pjesnik jednom izjavio da je pjesma   glazba, miris i boja, da  pravilna metrika daje ritam, da su zvonke rime  mali glazbeni ukrasi, a da boje i mirisi šire pjesničke slike.

Uz obične pjesničke alate koji naglašavaju zvučnost stiha, pjesnik ima jaku sposobnost aliteracijskog i asonancijskog pjevanja što će pažljiviji čitatelj lako otkriti u mnogim pjesmama ove zbirke.

Na kraju ću odoljeti potrebi da analiziram autorov pjesnički jezik. Samo ulazim u njegove katakombe u kojima se još čuvaju tajne ljepote čovjekova stvaranja. S osjećajem ispunjenosti zatvaram ovu ladicu ljepote i plemenitosti i predajem tajni ključ sljedećem čitatelju.

.

Prof. Marija Juračić