Sjeme je život. Ono mora ostati opće dobro čovječanstva. Nitko ne smije imati monopol nad njim. Treba očuvati slobodu sijanja sjemena.

O ovom problemu razmišljali su i likovi romana „Tara“ već 2012. godine.

Hrana je bila ukusna i tako je fino mirisala. “Što uzgajate na poljima?“ pitao je Tragač. Markus je neko vrijeme šutio, a onda je ispričao priču:

“Nakon velikog uništenja nije bilo lako pronaći sjeme. Djed mi je pričao da ga takoreći nije niti bilo.U njegovo vrijeme ono se proizvodilo u laboratorijima. Ljudi su u prvo vrijeme bili oduševljeni, jer je davalo bolji prinos, a biljku nisu napadali nikakvi štetnici. Međutim, takve biljke, iako su davale obilje plodova, nisu davale sjeme. Bile su jalove. Iz njihovog sjemena nije rasla nova biljka. U njihovom okružju nije ništa drugo raslo. Znanstvenici su takvo sjeme morali tretirati u laboratoriju prije svake sadnje. To je dovelo do monopola nad hranom. Velike kompanije držale su monopol, a time i život cijelog čovječanstva u svojim šapama.“
Markus je otpio malo jabučnog soka i nastavio priču koju su svi pomno slušali:
„Ipak, bilo je malo pametnih ljudi koji su spremali prirodno sjeme i potajno ga razmjenjivali. Vlasti su takvo sjeme proglasile ilegalnim i proganjale su ljude koji su se oglušili o zabranu. Jedan od njih bio je i moj djed. Često su pretresali njegovu kuću, tražili u vrtu, ali on je uspio posudice sa sjemenom sakriti u neku hladnu rupu, a biljke je sadio svuda po planini. Eto, nakon Velikog uništenja nešto je bilo spašeno; pšenica, tikvice, luk, kukuruz, krumpir, salata, rajčice…nešto smo mijenjali s drugim ljudima. Polako obnavljamo i širimo polja.“

„ A pljačkaši?“ upitala je Tara radoznalo. “Kako se s njima nosite? Je li Wulf napadao selo?“
„Uvijek smo na oprezu. Stalno je netko na straži. Nije samo Wulf problem. Ima mnogo  lutalica, lopova, ubojica, koji pokušavaju ući u selo sa zlim namjerama.“

Marija Juračić- ulomak romana „Tara“