„Kćeri, ne napuštaj Terminal. Vani živi smrt“, riječi su koje je otac Nikiti zarana usadio u memoriju Skladna, ali ipak kontradikcija, apsurdno se provlači teoremom beskonačnih sjena. Svaka naučena lekcija stvara jedinstven centar spoznaje i otkriva, barem djelomično, tajnu o nepoznatom. Ovdje govorimo o svijetu koji, naime, paralelno postoji, skriven od svakog posthumnog vremena. Čovječanstvo nije sposobno objasniti bezdan u čahuri hermetički zatvorenog medija. Za drevnu slavu spremno je ugasiti nedirnutu zvijezdu u grotlu tame. Ovo četvrto oko ne primjećuje razlivene boje u zakonu ljudskog razmišljanja, alegorijski karakter razlikuje se od naravi zbiljskoga nasljeđa; nitko ne obraća pažnju na unutarnji monolog iako je on prisutan u svakom čovjeku još od njegova začeća. Zahvaljujući urođenoj racionalnosti možemo se oduprijeti svakom utjecaju masovne hipnoze, ali joj ipak podliježemo, iako veliku ulogu u svemu igraju evolucija i mjesto našega boravišta. Teško je kemoterapijom pobijediti metastazu bitka, ali ako oslobodimo um, mračne misli napuštaju prostor te bivamo sposobni promatrati i uspoređivati.

                                                                                                      *

Nikita je bila petnaestogodišnja djevojčica zarobljena u duši žene. Njezina životna predodžba nije se podudarala s koncepcijom postojanja neshvatljivih joj vršnjakinja. U slobodno vrijeme šetala je jednoličnim blokovima grada, okruženim sivim, monumentalnim zgradama. Sanjala je o tome da postane slavna književnica, da otkrije smisao One Strane. Razmišljala je: „Tamo iza Željeznih Vrata mora postojati nešto opipljivo, slobodno, neograničeno.“ Svijet u kojem obitava, njoj guši sunce crnim siluetama masne tame, analogni mozgovi besciljno hodaju prema ništavilu, kao kada žudne oči nastranih prolaznika plešu po malenim joj leđima.
Kiša je često milovala konstrukcije željeznog kazamata slijevajući se na betonske bulevare, a ona je tražila kutak gdje misli mogu uspostaviti vezu sa srcem i suncem. Nije ga pronašla. Nitko ga ne pronalazi kad ima tako malo godina. Žudjela je za novim saznanjima. Ponekad, za olujnih večeri, sjenke nepoznatog, poput utvare, plutale su u prozorima suprotnih zgrada. Otac joj odavno nije ulazio u sobu, a majku su jedino zanimali njeni školski uspjesi.
Kišne kapi su zračile istom svjetlošću kao i sunce pa je Nikita, snagom vizualizacije, mogla zamišljati blistavo ljeto i pješčane plaže koje je poznavala samo iz knjiga.
„Snovi su slika obilježena autosugestijom volje“, prozbori svojim nježnim glasićem, i nastavi,“ obožavam umjetnost“, pa pogleda prema nebu: „Uljez sam u tamnici svoje utopije.“

                                                                                                        *

Ušavši u stan, otac na stol položi bocu vina i crni raženi kruh. Djevojčica je upravo točila vodu u čašu.
„Nikita, jesi li pomogla majci u kućanskim poslovima?“ strogo je prozborio.
„Nisam, oče. Evo, sada ću odmah“, odgovori Nikita posramljeno gledajući u vrh svojih dotrajalih papuča.
„Prestani danonoćno glavu puniti besmislicama i prihvati se posla“, zapovjedno će otac.
Nakon ručka, on ispije uobičajenu čašu vina te ode u dnevnu sobu da se odmori.
Dok je pomagala majci raspremati posuđe, Nikita kaže:“ Idem malo u šetnju.“
„U redu ljubavi, nemoj dugo. Vrijeme se opet kvari.“ Majka je to izrekla već okrenutih leđa na putu prema osami spavaće sobe.
Šećući, promatrala je sumorna lica kako žurno koračaju prema svojim zagušljivim stanovima. Pokušala je ne misliti, željela je biti prazna, obična, kao kolegice iz 1c, kao cijela škola. Osluškivala je udarce svojih gumenih čizama, pratila oblake i njihove pamučne oblike. Da sam barem oblak – pomislila je Možda se stvarno nemam na što potužiti. Iza Željeznih Vrata, da, tamo preko živi Smrt. Pobogu, zašto da mijenjam život koji poznajem, monotoniju ove sigurne zone, despociju, put koji je, možda, moj jedini i ispravni put. Dušu joj preplavi tuga. Nikada neću postati slavna književnica.
Prestravljena tom mogućnošću, potrči prema stanu. Katedrale upravo zvone šest popodne kad tiho uđe i ugleda oca i majku kako vode ljubav. Još tiše se iskrade i ponovno izađe iz stana.

                                                                                                                *

„Nikita, Nikita, dođi ovamo“, Damjan je kroz zube pozove.
„Isuse, što sikćeš kao zmija? Jesi li bolestan?“ odgovori Nikita sarkastično.
„Pogledaj, zar nije krasan, stigao je ravno s One Strane“, slavodobitno se nasmije Damjan.
„Jesi li normalan? Ako nas uhvate, robijat ćemo doživotno“, prestrašeno će ona i osvrne se uvježbano oko sebe. Nakon što su pročistili pluća zadnjim dimom, Damjan se osloni na zid. Gledao je dugo u noć.
„Na Onoj Strani sutra je koncert naše omiljene grupe. Jednom ću ih, nadam se, poslušati uživo“, tužno uzdahne.
„Jednom, jednom…“ kaže Nikita te krene niz aleju.

Damjan, dečko tri godine stariji od Nikite, živio je ulicu dalje. Otac mu bijaše zaposlen kao poslovođa u tvornici metala, a majka je odavno umrla od moždanog udara. Nakon završene srednje škole, kao kvalificirani strojobravar pronašao je posao u jednoj automehaničarskoj radionici. Nastradao je od snajpera u pokušaju da prijeđe Željezna Vrata. Bilo je točno sedam minuta iza ponoći
                                                                                                              *

U vrijeme održavanja vojne parade Terminal odiše smislom i značenjem, kao da napokon pripada nekom stvarnom svijetu. Narod skandira vojnicima koji ponosno koračaju u ritmu limenog bubnja, borbeni avioni probijaju zvučni zid, a duga, žuta linija obasjava tamu neonskog lažnog univerzuma. Koncept postanka pokušava umjetno spojiti sudbinu s kultom ličnosti. Duhovnost je potpuno odbačena nauštrb primitivne civilizacije i plemenske doktrine. Naposljetku vatromet u boji nacionalne zastave osvijetli nebo iznad Terminala, vojska se povuče u svoje vojarne, pijana svjetina napusti trg. S podignutim kažiprstom noć potjera zadnjeg prolaznika s ulice.

                                                                                                             *

Zlobnici će reći kako je Nikitin život krajnje jednostavan i nezanimljiv. Običan produkt jedne marksistički posložene države. Nikita ne posjeduje negaciju, štoviše mnogo je složenija od fizičkog svjetla; mozaik višeslojnih epizoda onozemaljske percepcije. Nosi oblake kroz relativan prostor tisućljetnog uranija, smrt dijeli snove u krugu retrospektive. Zar je toliko vremena prošlo? Naslage nikotina na zidu tamnice. Onog dana kada su otvorili grobove da studenti upoznaju vječnost, Nikita je izlazila iz knjižnice držeći čvrsto u ruci Platonovu Državu. Umjetno stvaranje idealnog stanja, kulturološki genocid, poremećene vrijednosti jednog lažnog društvenog poretka – iluzija; Nigdjevo – utopija postaje distopija. Realno gledano, takvo ustrojstvo je neodrživo.
                                                                                                          *

Usamljenost je prokletstvo istaknuto mefistovskom zabludom kronične uskogrudnosti. Tog časa stvarnost koju poznajemo, gubi se u imaginarnom pamćenju mrtvih uspomena. Gospođa s četvrtoga kata svake nedjelje u podne pali svijeću na prozoru, igra se lutkama svoje mrtve unuke, a sve što biva drugačije, izvršna vlast smatra poremećenim. Ovisnici o Vremenu teško se mogu odreći svojih autističnih rituala. Naše karakterne vrijednosti u vlastitom ogledalu kao da nisu primjetne bez okulara za mentalnu kratkovidnost. Simptom izvrgnut zakonu nametnute alternative. Golubovi postaju deblji od kada su sagrađena dječja igrališta. Da, najbolje prolaze podobni, psi bliski političkoj vrhuški. Toga dana ulični zbor pjevao je mračnu i jezivu kompoziciju, stariji žitelji Terminala dobro pamte taj kanon; nazvali su ga Kontrapunkt Nagovještaja.

                                                                                                       *

Na južnom dijelu Terminala nalazilo se odmaralište. Veliki zabavni kompleks s bazenima, kockarnicom te jeftinim pivom i razvodnjenim Whiskeyem. U vrijeme ljetnih dana izvršna vlast organizirala bi dvodnevne izlete za radničku klasu. Koliko god se roditelji radovali tim vikendima, toliko ih je Nikita prezirala. Mrzila je gledati besperspektivne šljakere i domaćice obješenih dojki kako se nataču bljutavim špiritom dok miris klora, pomiješan s mokraćom, isparava iz mahovinom prekrivenih bazena. A tek hotelske sobe, veličine japanskih niša! Nikita tada osjeća kako se fizička bol spaja s moralnom i estetskom patnjom. Događaj koji je prethodio svečanom otvorenju odmarališta smatra se najvećom aferom Terminala. Nazvan je Slučaj Grafiti. Naime, pred sam čin otvorenja otkriveno je da su nepoznati počinitelji tijekom noći išarali ulaz i zidove objekta nepoćudnim parolama. Na velikim, mjedenim vratima krvlju je bilo ispisano Nada Je San Budnih. Nakon kratke stanke netko uzvikne: „Aristotel!“ Organizirana je detaljna potraga, krivci su ubrzo uhvaćeni, procesuirani pred Sudom Časti te brutalno kažnjeni. Zakonom je strogo zabranjeno spominjati tu subkulturnu opačinu, kako su je državni organi nazvali. Život je nastavio kapati svojim učmalim tokom.

                                                                                                          *

Najmonumentalnija građevina na Terminalu bijaše Kuća Solidarnosti, među stanovništvom poznatija kao Dom samoubojica. U početku zamišljena kao centralni vojni štab, nikada nije zablistala u punom sjaju. Kratko vrijeme njen suteren služio je za potrebe vojnog arhiva i od tada, već dugi niz godina, zjapi prazna. Neki tvrde da su zgradu zaposjele surova Empoza, Lamija te troglava i tro-tjelesna Hekata. U tamnim noćima, kada se Mjesec ukaže kroz oblake, građevina je djelovala kao utočište čudovišta i kreatura. Naposljetku, ljudi s društvene margine taj su impozantni zamak iskoristili za čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života.
Ministar obrane bio je zgodan i stasit čovjek, omiljen među radničkom klasom, nije se mnogo isticao, a svoju dužnost izvršavao je pošteno i savjesno. Jedan od onih u koje se narod pouzdavao. Otac troje djece, sretno oženjen, tako je barem prikazivano u javnosti, bio je uzor mladima, uvijek suzdržan od sudjelovanja u društvenim i političkim sukobima, a u kuloarima se govorilo da cilja na mjesto premijera. Kada se otkrilo da ima vanbračno dijete sa šesnaest godina mlađom striptizetom, podnio je neopozivu ostavku na mjesto ministra obrane. Nedugo nakon toga, jedne hladne snježne noći, popeo se na vrh Kuće Solidarnosti te otišao u nebo da Bogu ispovijedi svoje grijehe. U ranu zoru njegovo mrtvo tijelo pronašli su djelatnici „Čistoće“. Nakon tog nemilog događaja oko Kuće Solidarnosti postavljena je straža. Nikita je često prolazila pored te velebne tvrđave. Neki stariji žitelji ovog zatvorenog kolektiva pričali su kako je jedino s vrha Samoubojice moguće vidjeti dio One Strane, ali nitko nije znao opisati što se to konkretno vidi.

                                                                                                     *
Često se povodimo za krivim filozofijama; u cijelom tom neznanju izjednačujemo um i svijest, dok razum dijelimo na iracionalne koncepcije suprotnih modaliteta. Ako svijet vidimo samo kao nametnut zakon, tada metafizika nema nikakvoga smisla. Odnos između subjekta i predikata gubi se u principu propadanja utvrđenih vrednota. U takvim okolnostima odnos pojedinca prema zbilji biva sustavno uništavan kritikom promašene ideologije.

                                                                                                  *

Nikita ugleda Terminal kako se poput vode slijeva stepeništem halucinacije, puknuto praskozorje na prozoru svega onoga što Jest. Vrijeme uhvaćeno u raskoraku, dok čelične skulpture plešu kroz pokretni svijet tmastih kumulusa. Mozgovi uništeni elektrošokovima, misao pregažena na cesti beskrajne ovisnosti, a čovjek odavno nema duhovnih potreba, stoga suludo traga za potrebnim ludilom i nada se doživjeti pet minuta slave još danas. Nikita i njezin kolega iz trećeg razreda matematičkog smjera stajali su na rubu školskoga igrališta.
„Vrijeme nikako da se popravi“, prozbori Nikita.
„Jučer sam ugledao albatrosa kako leti iznad Terminala. Mišljenja sam kako su velike promjene na pomolu“, iznese kolega svoju tezu te sjedne na zid pored trim staze.
Na vrhu Sfingine glave Nikita mramornim ustima pojede Sunce. Lice joj bez očiju i brade lebdi sobom i tone u providnost – s kime noću po grobovima hodaš – maleni patuljak stoji na putu. Zbog čega naga ležim na krevetu od mahovine? „Damjane, Damjane vidim grimizni epitaf iznad tebe mrtvog!“ zaplače Nikita. „Spavaj malena… i ne ostavljaj zlato na nježnim snovima, jer ljubavnik ga lako ukrade“, Damjan se nasmije distorziranim glasom. Onda ispari. Mrtvaci su premještali daljine.

„Nikita, probudi se dovraga, zakasnit ćeš u školu“, očev glas prekine njezin nemiran san. Ovaj put mu se razveselila.
                                                                                                       *

Opskurna riječ klizne s krova ravno u vječni prijekor, a tamo u daljini razbijena čast ukorijeni se krvavom jekom davnog praznovjerja. Usud koji se taloži na klijetkama srčane perspektive – stranputica; suština izgubljena u pokušaju objašnjavanja sebe. Zar ste zaboravili da u najdubljim kutovima pakla žive samo moralno ravnodušni? Ako podignemo razinu razvoja, onda funkcija našega postojanja ima smisla, a to se događa samo kada Biće tretiramo kao primarnu jedinku. Ovdje Pakao nije stvoren radi sebe samog, već je UMJETNO ( riječ umjetno moram obavezno naglasiti ) stvoren radi stagnacije intelekta. Naša percepcija mora biti usmjerena prema samo-usavršavanju, u određenom smislu mi smo (raison d’ etre) apsolutno nevidljivi naspram beskonačnom svemiru. Čovjek ne može sebe poistovjećivati ni sa svjetlom, a niti s tamom, jer Čovjek je pismonoša života i on Postoji. Trenutak je suviše kratak, a bljesak zaboravan, bez obzira na trud uložen u pamćenje.

                                                                                                      *

Kiša je žestoko udarala o prozorske kapke, tama se smjestila u kut sobe dišući pravilno i duboko. Nikita je osluškivala kako vjetar orkanskim udarima budi napola zaboravljeno vrijeme. Minute su sporo prolazile. Sjeti se dana kada su ispred željezare vojnici ustrijelili mladog radnika. Sjeti se kako mu je razmrskana glava klonula na tvrdi beton, purpurne boje krvi i sablasnog zvuka tišine. „Glasnici smrti“ (naziv za ljude iz krematorija) pokupili su njegovo neživo tijelo; ovdje se Nikiti pamćenje prekida. S One Strane šume su zelene i guste, pomisli, tamo mrtve ne bacaju u peći, gradovi ne smrde na sumpor i zapaljene leševe.
„Nikita, napravila sam pitu od jabuka“, majka joj prekine misli.
„Hvala, majko, poslije ću jesti“, odgovori te nastavi maštati. U danu samo osviještenja smrt biva lijepa i malena. Kada čovjek nema što izgubiti, tada mu nije stalo do cjelovitosti. Maske moraju pasti, a svrha života biva upropaštena radi djece rođene s oružjem u rukama. Da je barem sloboda u početku ozbiljno shvaćena! Da, tada bi sve bilo lakše. Što je na kraju ostalo? Priča o jednoj ideologiji, običan čovjek na krhotinama bezumlja! Kao da se život nikada nije dogodio. Tragovi se nakon određenog vremena izbrišu, nisu poput Ožiljaka da traju vječno.

                                                                                                            *

Nikita je umrla u hospiciju jedne nepoznate godine nakon pada Željeznih Vrata, razočarana svijetom koji je zatekla na Onoj Strani. Istina je da idealisti uvijek umiru razočarani.