Ti pamtiš kako sam bosa trčala Bolunjskom šumom

zbog izgubljene oklade,

kako nas je Pariz slijedio trgovima i ulicama

samo da čuje naš smijeh.

 

Ti pamtiš kako smo ostali gladni jer se  garson

izbezumio mojim  zahtjevom

da steak ne bude krvav i kako su nas pozdravljale

male kavane uz Seinu.

 

Ti pamtiš kako sam htjela pješice na Eiffela,

a ti si htio kupiti svu sol raspjevanog grada

da od strme ulice načiniš sanjkalište za mene

baš onako kako je to učinio grof Janko za svoju dragu.

 

Ti pamtiš kako smo satima sjedili pred Monetom,

jeli kuhana jaja. Bio je to prvi nezabilježeni performans

kada je Doručak na travi dobio dvije nove figure

bezbrižne, zaljubljene.

 

A noću, kada se cijeli grad pretvori u krijesnicu

vodio si me u Mlin, još čujem Offenbacha,

recitirao si mi Preverta i ja sam malo plakala

jer ja uvijek plačem kada nježan stih čujem.

 

I sliku si mi na Montmartreu kupio

od nepoznatog slikara. Imao je bradicu,

osmijeh gladnog studenta i francusku kapicu,

a ja sam je negdje usput izgubila.

 

Ti pamtiš, ti uvijek sve pamtiš.

Zašto ja uvijek sve zaboravim?

.

Marija Juračić ” Pisci, ljubav i ostale trice” 20I3. REDAK