Ti pamtiš kako sam bosa trčala Bolunjskom šumom

zbog izgubljene oklade,

kako nas je Pariz slijedio trgovima i ulicama

samo da čuje naš smijeh.

.

Ti pamtiš kako smo ostali gladni jer se garson

izbezumio mojim zahtjevom

da steak ne bude krvav i kako su nas pozdravljale

male kavane uz Seinu.

.

Ti pamtiš kako sam htjela pješice na Eiffela,

a ti si htio kupiti svu sol raspjevanog grada

da od strme ulice načiniš sanjkalište za mene

baš onako kako je to učinio grof Janko za svoju dragu.

.

Ti pamtiš kako smo satima sjedili pred Manetom,

jeli kuhana jaja. Bio je to prvi nezabilježeni performans

kada je Doručak na travi dobio dvije nove figure

bezbrižne, zaljubljene.

.

A noću, kada se cijeli grad pretvori u krijesnicu

vodio si me u Mlin, još čujem Offenbacha,

recitirao si mi Preverta i ja sam malo plakala

jer ja uvijek plačem kada nježan stih čujem.

.

I sliku si mi na Montmartreu kupio

od nepoznatog slikara. Imao je bradicu,

osmijeh gladnog studenta i francusku kapicu,

a ja sam je negdje usput izgubila.

.

Ti pamtiš, ti uvijek sve pamtiš.

Zašto ja uvijek sve zaboravim?

Marija Juračić “Pisci, ljubav i ostale trice” 2013.