Toga jutra kada sam napuštao

grad koji je bio moj dom

pratilo me do stanice

nekoliko dobrih ljudi

skrivajući nelagodnost zbog činjenice

da su svjedoci moga izgnanstva

 

Ti si spavala

na mehkom jastuku,

vjerovatno sanjala snjegove Kilimandžara,

južna mora i mlade španske ljubavnike,

dodirujući se između nogu

Polahko kao bora,

kao otrovni bršljan, narastala je tuga

pletući mrežu oko moga srca

Ali šta se tu moglo učiniti

 

Lutao sam, tako, nekoliko godina

kao ukleti jedrenjak evropskim prostranstvima

tražeći mjesto koje bih mogao zavoljeti

Večeras

nadnoseći se nad varljivim ljetom

te 92 godine

mogu se samo prisjećati

dana kada sam, naivno, vjerovao

da nema izdajnika među onima koje volimo