Kada ti tišina obavija život
I steže te poput omče oko vrata
Kada si zatvoren u sebe
Plašeći se pogrešno razumjelih riječi
Kada shvatiš da društvo nije za tebe
I da ne čuješ zov najdražeg bića
Da taj: žamor, buka, zvukovi, pjesme
Sve to nije tvoj svijet
Poželiš pobjeći

Poželiš se skriti u sebi, u svom oklopu
Jer te svijet ne razumije
Oni ne čuju tvoju tišinu
Oni ne shvaćaju tvoje oči
Što prate svaki pokret njihovih usana
Oni te samo gledaju sa podsmijehom
Jer ih nisi shvatio od prve
A ne žele dva puta ponavljati
Kao malom djetetu

Ne poznaju, ne shvaćaju tišinu
Ne znaju kako je to
Otvoriti prozor u proljeće
Kada se sve budi
I zamišljati šumu, Sunce, cvijeće
Kako pjevaju pjesme rađanja

Ne znaju kako je to
Živjeti zarobljen u bezvučnoj, nevidljivoj kutiji
Iz koje na žalost, nema izlaza

Ne znaju kako je to

Ponekada poželiš podići ruke visoko
Iznad svih antena i repetitora
I uhvatiti signale, upiti ih u sebe
Ponekada poželiš zatresti glavom
I otjerati tišinu poput neželjenog košmara
Ponekada želiš vrisnuti, zaplakati
Zavapiti da se sruše ti stakleni zidovi
A onda
Tiho, tiho, zapjevaš u svom srcu
Jer ti si takva, a oni te ne shvaćaju