Budući da razni autori različito razmišljaju o poštivanju interpunkcija pa tako i zareza, mislim da je poželjno  iznijeti neke činjenice.
Prirodno je da pjesnici koji pišu vezanim stihom poštuju interpunkciju pri čemu se najviše povode za vlastitim osjećajem jezika, njegovom logikom i jasnoćom i da češće zaviruju u pravopisna pravila. Ipak, mnogi od novijih autora smatraju da na kraju stiha nije potrebno stavljati zarez jer praznina iza stiha može preuzeti ulogu zareza. Naime, grafički prikaz pjesme zamjenjuje interpunkciju i ne remeti njezin smisao. Ovo mišljenje ima svoje logičko uporište i možemo ga tolerirati.
Međutim, bez obzira pišemo li vezanim ili slobodnim stihom, zbog značenja teksta moramo rabiti zarez u slučajevima kada bi njegov izostanak ili dodavanje promijenili značenje izrečenog.
Nije nam svejedno, kada nestrpljivo otvorimo mail, hoće li  odgovor  naše  ljubavi glasiti ; ne volim te ili ne, volim te, hoće li nas požurivati krišom pogledavajući na sat i na naše pitanje može li još malo ostati, odgovoriti; ne, idi sada, ili će nas nastojati još koji trenutak zadržati kraj sebe; ne idi sada.
Nije svejedno hoćete li uskliknuti: „ Da, ima tolerancije na portalu“, ili ćete rezignirano uzdahnuti „ da ima tolerancije na portalu…“
Prvi koji je u našoj literaturi zastupao slobodan stih i zanemarivao interpunkciju  pa tako i zarez, bio je ekspresionist Antun Branko Šimić. Bilo je to vrijeme  općeg straha, kaosa, nemoći i nihilizma što se moralo odraziti i na književnost. Zalažući se za pjesničku slobodu, za odbacivanje rime, smatrao je da pjesnički izraz mora teći prirodno, nesputano, a u tom prirodnom načinu izražavanja nema mjesta interpunkciji. U svojoj jedinoj zbirci pjesama  „Preobraženja“  koja predstavlja prvu hrvatsku zbirku pjesama pisanu slobodnim stihom,  on svoje pjesme grafički uređuje tako da svaki stih može biti jedinstvena misao. / Pjesnici/

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Ipak, kada na mreži  potražite  Šimićeve pjesme, nerijetko ćete vidjeti da ih je neki nadobudni gramatičar „ispravio“ činovnički precizno, dodao interpunkcije tamo gdje bi one po pravilu trebale stajati, a gdje im po cijelom pjesnikovom biću i njegovoj teoriji nije mjesto. Antun Branko Šimić zaista nije zarezivao zarez.
Taj strašni zarez može  se javiti u dva vida; kao gramatička i kao logička interpunkcija. Kao gramatička interpunkcija zarez poštuje sve pravopisne norme, a kao logička interpunkcija on se povodi za logikom, mišljenjem i osjećajem pjesnika.
Mijenjanjem pravopisa mogu se promijeniti i pravila o pisanju zareza kao gramatičke interpunkcije, ali ona logička odolijeva vremenu. S razlogom.

Marija Juračić, prof.