Mislio sam da uvijek mogu biti svoj, zaključan izvana,

gdje samo ona je znala mjesto gdje držim ključ dopiranja.

Nije mi smetalo, bila je čas vjetar, čas sunce

dolazila, odlazila kad joj se prohtje, otvarala tajni vrt

mojih razmišljanja

rušila, čupala sve trajno i pomno posađeno svih

usamljenih godina

         .

Sadila bi proljeće, u isti mah

nosila kišu i sunce,

ljeti dodirivala

sve one divlje trave koje bi lelujale

poput njenog tijela u mojim rukama.

Prihvatio sam sve njene vizije , sve to njeno

divlje

nasuprot mojih šutnji u sretnim mislima

kao sintezu, vjerujući

da upravo ta moja tišina pretočena

u zjenicu oka, dok je gledam,

izreći će u kojoj mjeri

nosim njeno ime

na usnama

            .

Mislio sam da je dobro poznajem

znao njene izvore, dubine,

točke vrtloga, sve amplitude njenog smijeha i ljutnje

no nikada nisam uspio

dokučiti

tok

njenih misli kada bi se posve umirila

i odlutala pogledom

                  .

Photo: Ardiansyah Putra AY