Kada je ugledala osliće, staro Rominino lice se naboralo u osmijeh i nije  htjela pustiti Tomu dok mu u ruke nije ugurala bocu mirišljivog, modrog terana dobivenog iz grožđa  njenog vinograda.

Iako u poodmakloj životnoj dobi, ta vižljasta starica još je obrađivala i njegovala pet stotina trsova i proizvodila vino fine, bogate  kakvoće. Stisnuo se njezin vinograd između nekoliko vikendica kao da prkosi novom vremenu. Njezina kćer Mirela, udata negdje u Bjelovaru, stalno je inzistirala da se taj komad vinograda proda, ali Romina je to uporno odbijala. U njegovim kvrgavim čokotima vidjela je obličje svog pokojnog Jose, u svakoj bobi grožđa mirisala je njegov znoj. Taj vinograd stisnut tako između novih vikendica značio je njoj nastavak Josina života, u svakom treptaju lišća slušala je njegov šapat.

„Luda stara“, govorila je Mirela.“ Da to proda riješili bismo sve svoje probleme.“ I već je u mašti vidjela novi automobil, namještaj, možda bi se iza kuće mogao sagraditi manji bazen u inat susjedima, bilo bi lijepo negdje otputovati, a i operacija skidanja sala bi se mogla platiti. Mogla bi tako vratiti liniju kakvu je imala prije udaje za onog svog nesposobnjakovića koji nema ni za dobre cigarete.

S dubokim naklonom Toma se zahvalio Romini na vinu osjećajući simpatiju prema toj, već zemlji primaknutoj starici.