Kada rat stigne u miran život ljudi, onda pred njim nitko ne može zatvoriti vrata. Gospodar života i smrti, surov i nakazan pokušava ubiti  sve ljudsko u čovjeku, hraniti se očajem, tugom, strahom, zariti kandže u duše, naslađivati se zlom koje širi nad svime što dotakne. Ne bira.

Patnja se spušta na Zemlju, obuzima sva bića i nitko nije pošteđen; ni ljudi, ni životinje.

Stanko Petrović, pisac zbirke pripovijedaka „Nema sunca za sve dovoljno“ osjetio je mračnu prazninu rata koja se  ispunjava jadom, pogledao je u oči zla, slušao njegov suludi cerek. Bio je svjedokom ubijanja iz obijesti, iz sitne osobne koristi.

Ovim pripovijestima on govori o trpljenju onih koje je Stvoritelj stvarao za život, govori o borbi čovjeka da sačuva čovječnost, o nastojanju plemenite životinje da sačuva svoju vrstu.

Miran nastavi put do šumovita brežuljka. Nikada se još nije toliko udaljio od staje. Mirisala mu mlada rosna paša. Iza mladih bukvi izmili lutalica noćnik. Učini mu se da je njemu najmiliju Šaricu zaogrnuo tirkizom. Svijetlili joj rogovi na plemenitoj glavici, a kad je spusti da bi zagrizla u rosnu travu, Miran dade znak za pokret. Od takve ga paše proljetos boljelo čitavo tijelo. Tresao se i znojio napuhnut, nemoćan da bilo što učini. Počeo se i gušiti, no čovjek mu pomože i čudom osta živ. Neće sada dozvoliti da se bilo kome iz stada slično dogodi.

Hodali su cijelu noć. Tek pred zoru zaustaviše se uz neki proplanak gdje protječe potočić. Miran iskopa nogom rupu u sredini plitka toka, pričeka da se voda razbistri pa hlapljivo srkne prvi gutljaj. Voda ga opeče. Utrnu zubi. Ustukne, onda je lizne jednom, dva puta, hladeći desni i zube, lickajući ledenu vodu gutljaj po gutljaj sve dok se ne napoji. Potraži zatim skrovito mjesto u gustom jasiku, pričeka krave da legnu pa i on učini isto.

Autor: Stanko Petrović „Nema sunca za sve dovoljno“

Lektorica: Marija Juračić, prof.

Izdavač: REDAK

http://tragomknjige.blog.hr/