Bile su neke večeri plave,

U kapima kiše još se jave :

Tada sivi tramvaj naglo koči

Opet u plavo boje ga oči.

Bile su ulice bez imena,

Praznik ljubavi, glazba limena,

Luda vožnja bez karte i reda

Tračnicama mlijeka i meda.

Bile su neke bezglave glave

Zastave koje i poraz slave,

Putovanje bez stanica sivih

Osmjesi zbog odabira krivih.

Znala si biti sve što se svija :

Žena, bršljan, rijeka i zmija,

Bio je tramvaj (broj šest il’ devet)

Vodio je stanici zvanoj krevet.

U sobi si bojala usnice

Domaćim pekmezom od brusnice,

Taj stolić bješe slatka enklava

i rahat lokuma i baklava.

( I tu završava večer – ta plava)