Još je tebe u meni
više no što želim sebi priznati,
već davno lipe su se osušile
što su zaklon krošnjama pružale,
šumski izvori davno već su presahli
što su nas bistrinom pojili
i naše sretne odraze u vodi skrivali.

Još tvoje ime zvoni u meni
kao zvon svetišta za tebe sagrađenog
u mojim sretnim sjećanjima
a tiha molitva se širi mislima.

Nije bilo hrabrosti ni mudrosti
prave vrijednosti sačuvati,
tebe uz sebe ljubavlju vezati.
Tada života gladna nisam znala
to što danas sigurno znam,
snagu volje treba imati
prepreke snažno razmicati,
pred ničim ne uzmicati,
za ljubav svim oružjima se boriti
da ovozemaljski jedan život
u presahli izvor se ne pretvori.

Još je tebe u meni
za sto života sretno odživjeti,
ali ima li tragova mene u tebi
reći će mi slučajan susret s jeseni.

Štefica Vanjek-Štefi