Pisala bih nešto o vremenu kada sam bila ja, ona sigurna u svako jutro, u buđenje koje će doći bez pitanja. Pisala bih o noćima koje su sjale sasvim drukčijim sjajem od ovih danas. O mjesecu koji me dozivao svojim pogledom na ljubav, na lutanje. Pisala bih o svakoj sitnici što u skromnom je domu bila pravo bogatstvo. Ali slike se sve više gube, negdje izvan mojih sjećanja, bez povrataka u ono moje nekada. Ponekad se zateknem gotovo kao tat u vlastitom životu pa kradem svaki trenutak koji kroz slike, kroz misli proleti i pišem, pišem brzo jer izgubit ću tijek misli. Neke me slike, neka sjećanja zaustave i kao da se razmota bala najljepše svile u trgovini kod Pepice, pomilujem slike osmjehom. Toliko je zanimljivog onda bilo. Trešnje. Vidim sliku trešnje u dvorištu do našeg. Već se lijepo crvene iako još nisu zrele. Vidim Bracu Majinog brata kako se penje po mladoj voćki i granu kako puca pod njim. A onda nekoliko sati kasnije dolazi baka njihova i optužba kako sam ja granu strgala. U ona vremena nisu vjerovali djeci jer što stariji kažu to je istina. Kazna je bila izrečena, izvršena. Bijes koji je iza nepravde ostao mogao je završiti katastrofom. Kada sam idući dan tog klipana vidjela u dvorištu poslala sam projektil u vidu šiljatog kolca koji ga je za malo pogodio. Naravno da se ponovio dolazak bake (njegove ne moje), ali tada sam objasnila zašto sam ga imala želju pogoditi kolcem. Nakon što je on bio priveden ozbiljnom saslušanju priznao je učinjeno i bio kažnjen. To što sam nepravedno otrpila tanku šibu ostalo je bez satisfakcije, kao da se i nije ništa dogodilo. Eto ta mi slika sasvim jasno kao naslikana u sjećanju upisana ostala.