Po utabanim stazama slijedim tuđa sjećanja prema vratima odlaska. Kada će se vrata otvoriti ne pitam, o tome ne razmišljam jer bit će sigurno nenajavljeno, neočekivano. Nikada nikome nije baš želja znati točan čas. Skupljam razbacane misli u pokušaju ostaviti smislenu cjelinu za one koji će stare albume listati i pokušati saznato tko je tko na slikama. Trenutno me ne zanimaju vanjski efekti već sva ona previranja koja se kolebaju u nutrini, sve ono što se želi, što je uzburkano, a polumrtvo, svaki pokušaj usisati ljepotu jer taj prostor negdje u meni pun je isprazne nemoći. Ne slušaj me, samo razmišljam o tom nutarnjem uvijek, i ostajem tako negdje u tom svijetu bez granica razbacana, izmiješana sa mislima, sa pospremljenim opomenama kako svemu jednom dođe kraj, a ja stazama utabanim, meni nepoznatim slijedim tuđa sjećanja.

17.01.2013.