A Ti si me ostavio
glavom zarinutom u pijesak
da u blatu iz kojeg iznikne mi duša
ležim i krvarim,
da po površini mutne vode kao splačina plutam
i budem hrana lešinarima.
A Ti samo gledaš i ostavljaš me samog
u ovoj pustoši i tjeraš me po oštrom kamenju
da Te slijedim i šalješ u pustopoljinu
da jurcam za koricom kruha.
Zbunio si me s mnoštvom zvijezda koje
prebrojiti ne znadem
i pustio me da lisičja jazbina bude moj dom
u koji ne pripadam; da bude moje nebo i zemlja,
bog i svijet, bič i palica.
Slamku spasa, pružaš mi, a onda povlačiš
prema sebi i u šali me puštaš da
se utapam u moru vlastita bezumlja.
Pustošiš mi srce i otkidaš plodove moga rada;
puštaš me da patim u ljubavi, a onda
smrću kažnjavaš moju slobodu.
Ubireš mi snove koje sam mukom snivao
i grlo mi žariš sumporni vodama i tijelo
truješ svetim tamjanom.

A Ti me zoveš sinom svojim,
a proganjaš me kao najvećeg neprijatelja
i gaziš u blato i propinješ na užareno željezo
i oštricom kidaš živo srce.
Veseliš se svakom rođenom djetetu mome,
a onda ga daruješ boleštinom i kugom.
Želiš da Ti u naručju sjedim,
a munjom me ganjaš kao lisica plijen.
Dižeš me visoko, a onda puštaš da se razbijem o tlo.
Voliš me, a ipak puštaš Mefistu na volju da me mrcvari
i koprca po blatu mene i moja pokoljenja.
A Ti samo gledaš i šutiš i smiješ se
i puštaš me da proklinjem.
Tvoj sam, ali nisam tvoj!