U ono vrijeme, u predgrađu

ljudi bez lica

otimači vjekova

natjerali su te da odlučiš

ugušiš dječaka u sebi

da se pridružiš

dušu u zemlju vlažnu ukopaš

ponudiš ruku

ili nogu, možda obje

i oči , svoje oči 

u zamjenu za talasanje slobodnih makova

samo da je možeš nazvati svojom

jednom jedinom

draganom,

danas si stanovnik izgubljene duše

u tamnici podzemnog svijeta

gdje mjesec stalno podrhtava

i svaki glas je prizvuk poremećen

prolaze pored tvoga praga

jure nebeski  kotači

ne zastaju, ne pitaju

kamo je tvoje stranice rasuo vjetar

kako je danas tvoja dragana

i zašto ti trnu stopala

koja su umrla

u zadnjem mirisu

procvale trešnje, ranjene.