Samo sutra obuj cipele moje

imam dvoje , u ormariću stoje

kada pređeš preko kućnoga praga

dalje će te same voditi  draga.

 

Na prvom katu pozdravljaju štikle

(možda ih ne znaš jer  su svježe nikle)

 produže brzo i u par koraka

eto ih vani , pa dođu do zraka.

 

Po navici već na posao krenu

i prašina ih zaprlja u trenu

tamo nađu slične, pa niskim tonom

blate one s obrazom k’o đonom.

 

Te cipele što nose kopče zlatne

pak gaze moje prašnjave , blatne

i to traje dugo , do samog mraka

a onda gibaju koraka laka.

 

Prođu usput kraj dječjeg igrališta

traže jednu loptu i više ništa

pa nastave po lokvama i lišću

bolje da su veće , mene još  stišću.

 

Desi se i to – do birtije svrate

da zaborave kako su na rate

prave se važnije od kućnih šlapa

cigare gase , na njih piće kapa.

 

Vratit će te kući u sitne sate

uvijek se u svoj ormarić vrate

na prstima uđi k’o lopov stari

pa reci koga život cipelari.