Kad prolazim kraj prozora njenih
u proljetnoj noći dok miriši lipom zrak
ja zastanem malo, baš tu
gdje iz njene sobe pada svjetla trak.

Nekad je vidim, nekad ne
al' uvijek drag mi biva kratak tren
kroz zavjesu kad ukaže se
tako jako voljen lik mi njen.

Ne ostajem nikad dugo
i u mrkli opet kročim mrak
ganut čežnjom tek zadrhtim
u proljetnoj noći dok miriši lipom zrak.