U jednom svom intervjuu profesor Igor  Divković, pjesnik, dobitnik većeg broja književnih nagrada, priznanja, zahvalnica i diploma je izjavio: “Svi mi, pisci smo braća (po peru), ili, kako sam već prethodno citirao Tina Ujevića u Pobratimstvu duša u Svemiru, svi smo krvavi, ispod tanane pjesničke kože!“
Već neko vrijeme, vjeran ideji pobratimstva među pjesnicima, čiji se stihovi začudno i blisko susreću, on traga za pjesnicima sličnog poetskog naboja. U zbirci portala Očaravanje „U srcu gazele“ našao je Vladovu pjesmu profesorice Marije Juračić i  tako su se dvije pjesme našle na istoj poetskoj stazi.

Pletenice od zvijezda

U svilu pletenica zvijezde upleti, rijeci poteci.
Japanska Trešnjo, kanadska Javorko, brezo Sibira, požuri do vira.

Mjesečevo srebro, kozmičko zlato, venerina bedra, nemirna njedra…
Puna zanosa, gola, bosa, dugokosa vilo, sretno ti bilo!

Grljuščica te grli, Ljubljanica te ljubi, drhte ti usne, biserni zubi…
Žubore dolja, brijezi šumore, plivaju Plive,Krivaje Krive…

Svijaš se Savi, protežeš Dravi, tišaš Tihaljini, snivaš Sani…
Ponoru prkosiš, sprudu inatiš, kapriciraš brzaku, žvačeš žvaku…

Ušću hrliš, žuboriš svršetku, rastačeš se novom početku…
Izvor si toku, suza oku, meandru bok, vodopadu skok.

Iz svile pletenica izvadi zvijezde, rijeci uteci,za pozdrav joj reci –
Sajonara! Gdje si bila cijelu noć, ne kaži, šutnja si svojoj rijeci.

Igor Divković

.

Vladova pjesma

U kosu svoju zvijezde upleti, pa plaha i nježna siđi do rijeke.
Sjaj Mjeseca neka ti put bijelu kupa, ti siđi do rijeke.

Koračaj polako, podatna, bosa
Oko bokova vitkih maramu zaveži i siđi do rijeke.

Neka ti trepavice tajnu skrivaju, a usne željom zadrhte,
Hodom me zavedi, osmijehom zaludi i siđi do rijeke.

Na meku ću te mahovinu položiti, Mjesec će se u stidu skriti.
Gasit ću zvijezde u kosu upletene, ti siđi do rijeke.

Marija Juračić