Kupila sam roman omiljenog talijanskog autora u hrvatskom prijevodu, u ediciji velikog i poznatog hrvatskog izdavača. U impresumu knjige navedena su imena  glavnog urednika, urednice, korektora… i na prvi se pogled čini da se mogu prepustiti užitku čitanja.

Nakon nekoliko pročitanih stranica osjetih nezadovoljstvo.  Napomenu da  „ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava“ navodi me na misao da je to lijepo smišljena klopka.  Odnosi li se sprega  riječi- ni jedan dio – na svaku pojedinu riječ ili rečenicu? Kako je to pravno regulirano? Kako izraziti svoje negodovanje, ako ne smijem navoditi primjere?

Ipak ću vam napisati što sam sve pretrpjela čitajući desetak stranica teksta. Odmahujem rukom na pogrešno postavljanje zareza. Neću cjepidlačiti, ali onda ne bismo trebali tjerati školsku djecu da pišu zarez ispred veznika a kada se tog pravila ne pridržavaju ni veliki izdavači. Uostalom, tko zarezuje zarez?

Ipak me zanima zašto tako mnogo rečenica počinje veznikom? Ne miluje mi uho ova rečenica:

Pa, dakle, i pošteni i nepošteni bivaju …

Dozvoljavam da u talijanskom jeziku rečenica može početi veznikom pa, ali hrvatski jezik, posebno u prozi, takvo pisanje jedva tolerira. Samo ime veznika kazuje da on vezuje dvije riječi ili dvije rečenice. U ovoj knjizi on često vezuje  samo točku s drugom riječju.  Događa se to i u dijelu teksta koji nije dijalog pa ga ne možemo shvatiti kao način izražavanja nekog lika u romanu, niti kao stilsku finesu govora.

Još su mi više zagreble uho rečenice koje počinju česticom pak. Dosadno je to ponavljanje. Čestica pak  je čestica za isticanje suprotnosti, naglašavanja.

Pak cura pruži jednu ruku … 

Ako čestica pak u ovom slučaju znači isto što i riječ međutim, onda iza te čestice treba doći zarez.

Sprega riječi visoka vjerojatnost je budalaština. Visoka može biti djevojka, zgrada, zona visokog rizika, ali vjerojatnost znači procjenu i ona može biti samo velika ili mala.

Nemam ništa protiv priloga taman, ukoliko se koristi u ispravnom kontekstu.

Taman što ga je spomenuo, a ono… uđe.

Trebalo bi pisati  – Čim ga je spomenuo, jer rečenica zahtijeva vremenski, a ne količinski prilog.

Što reći o rečenici … dok je pisao na papiriću …?

Lijepo ga vidim kako lješkari na papiriću i piše po njemu. Dakle, … dok je pisao po papiriću, ali na papiru je pisalo…

Još gore zvuči rečenica …  ga je dovezao pred kućom gdje je stanovala… Treba pisati: Dovezao ga je pred kuću, a nikako pred kućom. Radi se o kretanju i  možda bi trebalo upitati nekog učenika koji padež treba  upotrijebiti.

Kako vam zvuči izraz poprilično? Što biste rekli svojoj ljubavi da vam kaže da vas poprilično voli? Vjerojatno biste potražili nekog zahvalnijeg. Dakle, zraz poprilično staroj, a radi se o zgradi, ne govori mi je li zgrada bila stara, jako stara, oronula… ne govori mi zapravo ništa. Inače ne volim prefiks po koji ne mijenja značenje riječi  na koju se natakne kao  privjesak koji samo smeta.

Što reći o rečenici… izazivlje neugodnost čak i kod poštene osobe, koja se odmah upita: koje zlo sam učinio?

Osoba je gramatički ženskoga roda pa ne znam što joj je tako nasilnički trebalo promijeniti rod?

Rečenica… je tiho razgovarala na mobitelu…je također jezično nakaradna.

Ne, nije se ona izvalila na mobitel pa s nekim razgovarala, nego je razgovarala mobitelom, dakle mobitel je sredstvo kojim se poslužila i vapi za instrumentalom.

Što reći o rečenici – Jaki izričaji, s načelnikom su vazda djelovali .

Izričaj garniran s načelnikom djeluje nekako gurmanski, ali  jaki su izričaji valjda djelovali na načelnika?

Nazivljem te glede…  je rečenica koja mi također nije jasna. Radi se o govoru jednog lika koji inače govori ispravno. Nije mi jasno zašto bi umjesto zovem te glede, rekao nazivljem te. Zvati, pozivati i nazivati su riječi različitog značenja.

Gomilanje prijedloga jednog do  drugog ne doprinosi ljepoti stila i zvuči nezgrapno.

Dakle, šetnja do ispod spomenika bijaše potom nužna zbog probave.

Neću navoditi primjere u kojima se ne razlikuju naglašeni oblici pridjeva od nenaglašenih, jer to bi već bila viša razina znanja.

Ostaje činjenica da je još jedna knjiga mučena i ubijena i da se izgubila u lošoj lekturi.

 Marija Juračić

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=168442

https://www.facebook.com/marija.juracic.5