Poželim vrisnuti,
vrištati dugo, dugo,
sve dok dah mi izdrži
ili šutjeti beskonačno.
Čudni su porivi što ruju
kroz nutrinu tražeći izlaz
bilo kako, bilo koji.
Pomislim da godine vrište
na odlasku u nepoznato,
ali koliko bi drukčije bilo
tada nego što je sada
kada strogom kontrolom nadzirem
pokrete, glas, misli, riječi.
Vrisnuti jednom, makar jednom,
negdje sakrivena od svijeta,
od pogleda što ludost bi vidjeli.
Možda je ludilo,
možda samo trenutno stanje
zakašnjelog umiranja hormona.
Možda je ništa i ja
tek hromim korakom
pokušavam mladost zadržati.
Vrisnuti, vrištati ili
šutjeti beskonačno
koja li razlika od ovog sada?

28. 04. 2014.