Prstima jutro brezi raspliće kose,
zviždukom vjetra pozdravlja ptice u letu,
sunce je umilo obraz u kapi rose
i žuri svoju vedrinu pokazati svijetu.
A moje su vjeđe umorne i tako lijene,
nijeme na dodir jutra što ih golica.
Pod njima u tami još uvijek su usnule zjene,
a osmijeh već davno je netko ukrao s lica.
Da barem mogu za svojim željama poći,
udahnuti život koji me zove kroz prozor,
al’ ova težina što korake pogledu koči
ne pušta da jednom još dohvatim daleki obzor.
I dok mi od nemoći tijelo polako trne,
a srce već jedva čujnim šapatom kuca,
sve bliže ponoru guraju misli me crne,
što dalje od nježnog dodira jutarnjeg sunca.
Mjesec na straži dan će privesti kraju,
a s njim i ja ću zauvijek u smiraj poći.
Drugi će sutra uživati u njegovom sjaju
dok putem u vječnost mene će voditi oči.
12 komentara za "Umorno jutro"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.