Na klupici staroj zelene boje
Dva srca, jedno uz drugo stoje
U njima ime moje i tvoje
Uspomena živa na nas dvoje.
*
Koliko je ljeta od tada prošlo?
Koliko je njih do klupice došlo?
Naša su imena možda pročitali
„Tko su to dvoje?“ -možda su se pitali.
*
Ponekad svratim do našeg parka
Gdje je ljubav postala varka.
Gdje klupa zelena samo svjedoči
Kako je lako zavoljeti moći.
*
Mrziti, a ne prestati voljeti
Kako to samo može boljeti.
Željeti zaborav, a zaboraviti ne moći
Posvuda vidjeti tvoje oči.
*
Svjedoči dalje zelena klupa
Kako ljubav i laž ne idu skupa.
Gdje ih je troje, ljubav nije čista
To nije djetelina sa tri lista!
*
Za ljubav trebaju samo dvoje
Trolisne ljubavi ne postoje.
SUZANA MARIĆ 18.7.2022
23/07/2022 at 3:30 pm Permalink
Kad bi klupe pričati mogle…
Lijepo susjeda, …, Treba tu ljubav moći razumijeti na višoj razini svijesti od one koja se podrazumijeva šta ljubav jest…
Lp! 🙂
25/07/2022 at 9:53 am Permalink
I klupice i zavjeti i očekivanja i stvarnost, sve je lijepo i neka tako traje dalje. Pozdrav Suzana u našu Slavoniju. 🙂
25/07/2022 at 2:44 pm Permalink
Hvala na pažnji i komentaru, Tonka. Pozdrav iz paklene Slatine 🙂
25/07/2022 at 3:10 pm Permalink
Hvala na pažnji, susjed. Svatko o njoj ima svoje gledište i mišljenje, Nisu svi prsti na ruci isti, pa tako ni poimanje ljubavi . Pozdrav preko tri kružna toka šaljem 😉