I kolodvori često spavaju sami

sasušenih suza i pjene bijesa

neželjene stanice ćute u tami

svu prazninu lijesa ispod nebesa.

 

Odbačene ruže, razasuto smeće

za ožiljke od kofera tko još mari

tu usputnost i prolaznost nitko neće

izgubljene mirise nose ormari.

 

Sjećanje luta poput  mršavog pseta

(označeni trag još uvijek ga mami)

makar da pljune na sva usahla ljeta

tek tol’ko da kolodvori nisu sami.