Vuče se polagano kaldrmom
Poput nomadskih kola
Bez cilja.
Otežali su koraci ispod kaputa
Kroz kojeg je vrijeme odigralo
Sve glavne i sporedne uloge.
Teškom mukom noge nose tijelo
Šibano nevoljnim vjetrovima.
Kamo ide?
Gdje će umiriti svoje nemirne noge?
Prašnjavi putevi ostaju iza njega
Poput ispisane rečenice
U požutjeloj bilježnici života.
Oči mu neprestano bježe prema nebu
Prateći sive oblake što navještaju kišu.
Hoće li ga kiša zaustaviti?
Hoće nebo svojim suzama
Natopiti prašnjavi kaput
Vječnog lutalice bez doma?
Pruža korak…
Kamo? Kamo hrli? Kamo žuri?
Između oblaka, iskrala se zraka Sunca,
Blagoslov njegovim očima.
Žuri…
Pruža ruke prema nebu u nadi
Da će uhvatiti tu jednu zraku svjetlosti
I prigrliti je na svoju tamu,
Jer on je poput usamljenog drveta
Ostavljenog u nekadašnjoj šumi
Samog na vrhu golog brijega.
Sam među mnoštvom.
U jednom trenutku
Život ga je otkinuo od svih,
Zatvorio mu vrata sreće.
Zagrlio je u tom trenutku
Svoju tužnu sudbinu
I zakoračio na svoj put,
Na tu tužnu kaldrmu
Punu blata, boli,
Svih uspomena
Poput krpa
Umočenih u kalež tuge,
Trpkog vina, što se u kvas pretvara.
Ni kiše, ni vrijeme što
Neumoljivo klizi kroz prste
Ne ispiru gorčinu
U duši sakupljenu.
Izgubljen u sebi, usamljen u duši,
Lutalica bez doma,
Kroči kroz vrijeme
Kaldrmom tuge.
Jedan komentar za "Usamljenik-lutalica"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.