Dođe mi da zapjevam pjesmu usnulih njiva u praskozorje dok kasno jesenji mraz pokrivač preko njih razbacuje. I dođe mi da kriknem ehom zaostalog ždrala dok suzu iz oka sivog oblak spušta. Ma dođe mi da se raspametim sada i tu, odmah, a pojma nemam zašto. Ne znam od kuda svi ti nepoznati znaci i htijenja i sva krv uzavrela, od kuda odjednom? Ja jesam iako se ne prepoznajem pa sebe gledam kao odraz nekog meni nepoznatog. Lažljiva slika, zamućenog stakla ili vode uzburkane uronjenih sjećanja. Bol se javlja. Odlazim. Odlazim dok na mjestu stojim istom, bez pomaka. Čudi me kada  i kako se dogodilo da raspršena maglom njive moje slavonske od mraza sačuvati odlazim. Bjelina, bjelina, tišina. I sve umine kao da i bilo nije.