Kada noć dotakne prozor tvoje sobe i poželi ti slatke snove, negdje u daljini začuje se tiha glazba gdje mali patuljci prije spavanja, plešu svoj večernji ples. Pored sitnog skakutanja i malenih glazbenih instrumenata, svaku večer začuje se pjesmica jednog malog patuljka. I tako, svako veće i kada kiše liju, patuljak svira violinu da razveseli patuljčicu Ninu.

Sigurno se pitate, zašto patuljak svoje note poklanja patuljčici.

Da ispričam što je bilo, da bi dijete lakše snilo.

Patuljak je uvijek pjevao i notu za notom nizao. Prijateljima je dobro želio i uz malo pjesme ih uvijek razveselio. Tako je bilo i te večeri.

Patuljak je uzeo violinu i počeo nježno zvukovima poklanjati njenu milinu, a iz gudala bi izletjeli šareni leptiri. Toliko je veselo svirao, da se činilo, kao da je glazba ispod svakog prozora. Svako dijete bi je čulo i u snove uplovilo.

Ali jedne večeri nešto se dogodilo.  Na klupici u parku dok je patuljak svirao vidio je sjenu malu i do nje došao. Bila je tužna, sama i sva uplakana mala patuljčica Nina. Prestali su zvuci violine, nestali su šareni leptiri i svi ostali su se upitali, što se s Ninom dogodilo, da je svoju tugu u suze pretvorila. Nitko nije znao zašto Nina suze lije, a sve do jučer sreću i veselje sa svima dijelila je.

Kada je patuljak opet zasvirao, iz gudala violine u nebo se vinulo toliko šarenih leptira da je Ninu zbunio. Pogledala je u leptire i osmjehnula se, ali opet spusti glavu i suzu za suzom briše. Na trenutak glazba je utihnula, violina je s notama zastala, a patuljak sjeo uz patuljčicu i potiho je upitao:

-Reci Nina, što je bilo? – Zašto se suze liju u tvoje krilo?

Drhtavim glasom, Nina je odgovorila:

– Jutrom rano prije nego je Sunce izvirilo, na latici cvijeta leptir je spavao. Gledala sam maloga leptira kako sjajne boje na krilima ima. Poželim mu – dobro jutro maleni leptiru, ustani i leti u svome hiru. Preleti cvijeće na livadama našim, dotakni svaki cvijet usnama i s osmjehom mu mahni. Na moje riječi, šareni leptirić nije se pomaknuo, samo je povjetarac njegova krila dotaknuo. Nisam znala što se dogodilo, ali me jako rastužilo. Uzela sam maloga leptira i položila u kutijicu svojih uspomena. I sada, kada se sjetim, ne mogu suze zaustaviti.

Patuljak je dobro slušao Ninine riječi, a onda je rekao:

-Otvori kutijicu patuljčice Nina, a ja ću violinom da zasviram.

Tako je i bilo. Patuljak je svirao najljepše note. U trenu iz gudala pojaviše se šareni leptiri i veselim letom oblijetali kutijicu gdje je ležao njihov prijatelj. Pojavio se i povjetarac i opet krila dotaknuo, umornu glavu leptiru podigao i na svome plaštu među prijatelje digao. I sve dok je violina svirala leptiri su širili šarena krila, a kada je glazba utihnula i maleni leptirić je odletio sa svojim prijateljima.

Na licu Nine pojavio se osmjeh, patuljci su i dalje veselo plesali uz zvukove violine, dok je patuljak pjevao uspavanku za snove.