Na tavanu stoljetnom isprepletenom paučinom
u kutu na hrpi odbačenih nepotrebnih stvari
još ljepotom blista spomenar ispisan stari.

Oprezno ga dižem,prašinu brišem
i kao porculansku lutku brižljivo stišćem.
Nježno otvaram zaboravljene požutjele stranice
pune lijepih misli prijatelja starih
i slika mladenačkih snova i ljubavnih izazova.
Jedna je stranica spomenara  bez slika
samo tvojim imenom išarana  i suzom zamrljana,
uspomenu sjetnu  u nutrini budi i probada grudi,
vrača kazaljke vremenskog sata unazad
u mladenačka ljetna popodneva
kada je ljubav obilato sjeme sijala
da bi se sreća jednom u budućnosti žela.
Potoci nježnosti presahli,nestali
sjeme posijano niklo nikad nije
sudba nije dala sreći da izklije.
Pustoš je ostala u duši da čeka
ko Sahara vodu za sve vijeke vijeka,
spomenar neka i dalje čuva tvoje ime
da povremeno do njega svratim i sklapam ti rime.