putujemo onkraj duge dok iskra iz tuge koči po tračnicama koje zarastaju korov ljudskog snošaja, odnosa potrebe i svrhe, tek jecaj stare žene što bešumno soli sinje More možda čuje Zid u plaču, nismo bili mnogi niti smo bili prvi koji su hodali Zemljiom, Sunce žari bojom zelenom, gorčina je u šađi piva još dvije i treće ostala, nisam osamljen dok se penjem stepenicama prema raju, tko će dodirnuti dlan moj, java ili ratnici skriveni dok piju iz razbijene čaše a krv iz jagodicama prema korijenu triticuma, snijeg je zastao onkraj prozora svježe omeđenog starošću, i dalje putujem daleko od starih svojih i njihovog prebivališta, svijeća dal gori pitam se uzajamno sa svojom sjenom, u tišini brojim godove svojih vjeđa, prost i pohlepan za poezijom dok čekić udara u betonski stupac razdraženih promišljanja