Prođem noću kao utvara
kraj tvog osvjetljenog prozora
htjela bi firangu razgrnuti
znam da iza sam si ti.
Ruka poleti već do prozora
na rubu plača razum je vraća.
Nekada je to bio prozor sreće
i ljubavlju ukrašen svako veće,
danas samo duhovi prošlosti
sa firange stare vise.
Dim cigarete ocrtava jedan obris
iz tmine ne vidim tko je
ali sigurna sam da lice je moje,
odlazim da srce me jecajem ne izda
da ne vidiš sjenu ispod kestena
što skutrena tebe usamljenog promatra.
Nema za nas ceste sreće
usne naše nikada se sresti više neće
potratili smo vrijeme i snove,
mislili da vječno trajati će proljeće
ostale nam nepregledne pustinje samoće
i utvare što nas  kroz javu i kroz snove prate.