Kiša pljušti, cesta duga
pred njim svijetla, mokra pruga.
Dugo vozi, teško gleda
nešto je na putu sprijeda.
Eno tamo pred tunelom
neka žena sva u bijelom
rukom maše, prijevoz traži.
Putniku su sati draži
što u društvu kratit može.

 *

Lijepa žena nježne kože
na sjedalo sprijeda sjeda
riječi su joj sve od meda.
I smiju se i pričaju
kao da se dugo znaju.
Obuzela ga milina
oko srca mu toplina.
Njene oči, ruke bijele
tračak sunca su unijele.

*

Iz tunela izašao
prema ženi pogledao
ali nje tu više nema.
Auto juri, nije stao
što se zbilo vrag bi znao.
Uvijek kada kiša pada
naš se vozač tiho nada
da će naći lijepu ženu
proniknut u tajnu njenu.

.

Marija Juračić ” Stope u pijesku” 20I3. REDAK