Jutrima prolazi kroz ista imaginarna vrata hitro koračajući
prema određenom mjestu s kojeg pruža pogled ponad mora.
Ono smaragdno zeleno trudno oblakom. Miruje .Skoro će kiša.
Tu i tad se ne smije propustiti trenutak neiskorištivši moć
stvaranja .Taj,čini se, napušten trenutak zapetljan u
magličastom obzoru otkriva sebe razvučenim šapatom nudeći se
svim što ima tražeći vječnost u sjećanju.Nema razloga za strah.
Jedan od drugoga ne,svako za sebe možda. Ona strepi hoće li znati,
Rastaju se kako bi se sutra opet sastali prepoznavajući se po
znanom za malo drugačiji za dan stariji.