Već duže vrijeme se izbjegavamo. Zapravo ja nju stalno jer ona mene ne može. Zadnji sam ju put ugurala ispod stelaže za ručnike. Neće ona mene špijunirati kada se u sitne sate uputim do frižidera. Uostalom što bi to nju trebala biti briga. Tako lijepo ona ima svoj mir, a ja svoj. Ipak jutros isprobavam proljetnu odjeću i čudom se čudim kako se uspjelo puno toga smanjiti od jeseni do sada. Koje su to vradžbine u ormaru pa svakakve psine pripreme. Na netu kažu nemoj mi trolati, ali bome u mojemu se ormaru trola na veliko. Hlače za tri prsta preuske oko trbuha. Ma koji jadan trbuh? Je malo se izbočio ali normalno je da žena u lijepo zrelim godinama ima trbuh, a ne gliboki jarek. Kako god hlače nejdeju skup na trbuhu.

Lako je za hlače, toliko je second hand shopova gdje za par eura kupiš već dobro rastegnute, ali suknja, po domaću šos e, to je sasvim druga priča. Ona mora biti taman u struku, a gledam ja nju, gledam struk, gledam rajfešlus koji štrajka. Lijepo ga potegnem, a on se samo tri centimetra pomakne i ni makac dalje. Pokušam gumb ugurati u rupicu , a i on se otima k’o blesav. Kužim ja da mi hoće reći, trbuh draga, trbuh. Ma uvučem ja trbuh maksimalno i opet mu, tom gumbu fali još pet centimetra, a ja za malo u nesvijesti. Ne možeš držati uvučen trbuh i disati. Konačno udahnem, trbuh se vrati u normalno stanje, a gumb mi sarkastično namigne.

Sad sam već ljuta, što ljuta srdita na ormar, te trolove, a bome i malkice, sasvim malkice na sebe. Zašto na sebe, sigurno se pitate? Zato što si kvarim dan bedastoćama kao što je proljetna garderoba, a zima nam još može potrajati, onako iznenada, vijavica, snijeg, minusi, ako ni zbog čega ono da pokaže rascvjetalim voćkama njihovu zabludu. Tko je vidio već u veljači cvasti? Sve je nekako ludasto, bile su lude krave, pa razne gripe, ptičje, svinjske, ljudske, sve nešto poludjelo. Kužim ja to, mislim te promijene, ta zagrijavanja, otapanja, pa snijeg i oluje tamo gdje ih nije nikada bilo, a pustinje. Moj Bog, sve se više šire, eto će uskoro i Slavoniju opustjeti, mislim jesu ju, ali neće biti more kao nekada nego pustinja, prava suha i gola.

Uh, ovo gola me baš ražalosti jer i ja ću biti tako ako mi se roba u ormaru ne sredi i vrati u veličinu koja će mi pasati, posvuda.

Sasvim iznenada, ničim izazvana odlučih zatvoriti ormar i srediti policu s ručnicima. Znate da svaka dobra domaćica ima one ručnike koje čuva, one koje koristi, one koje će možda trebati i one za brisanje poda. Godinama se baš tih za brisanje poda najviše skupi. Obrišeš pod jednom pa drugi put i žao ti ga baciti pa ga opereš jer još će koristiti. Eto tako ja, a sigurno još tkogod.

Gledam policu i razmišljam od kuda da krenem, kadli se sjetim vage. Mili bože vaga ispod police. Sirotica, predugo zanemarena. Sigurno ima i prašine na njoj pa hajde da ju makar obrišem. Polako ju izvučem i stvarno prašna. Uzmem ručnik i obrišem ju, a ona me radosno pozdravi sa oo, kao iznenadila se.

Nisam sigurna da me baš tražila, niti pozvala, niti zamolila, ali nekako sam znala razveselit će se ako ju pozdravim. Znate, sigurna sam da znate kako se vagu pozdravlja. Lijepo, polako staneš jednim stopalo, bosa noga, ni u ludilu sa šlapom, onda drugo stopalo, a vaga sva sretna očitava. Baš vidiš da je vesela, ona tebe voli i uvijek je sretna kada ju pozdravljaš. Tako je i meni malo namigivala, a onda sretna ispisala, a joj, a joj počela sam jaukati. Ma nije moguće, sigurno me zafrkava, šali se sa mnom. Siđem pa ću joj šaptom smiluj se, a mogla bih i vikati bilo bi svejedno, pa opet jedno stopalo, drugo stopalo, ona opet namiguje i rezultat isti.

Mislili ste da ću vam reći što je napisala, a ne poruka je jasna DIJETA.

Kad baš moram bit će, ali od ponedjeljka.