Kao da si val ponesen burom,
u zagrljaj hrliš, čeka te stijena.
I dok me svojim nemirom budiš,
stijena u meni postaje žena.
Osjećam, drhtim, a moje tijelo
za dodirom sreće već dugo vapi.
U hladnu samoću sam usidrena,
a život kroz pukotine polako hlapi.
A ti me na svojim rukama ljuljaš
i mladost mi nova teče kroz vene.
Ponovo dišem, ponovo gorim
okićena vijencem od srebrne pjene.
Još uvijek ne znam je li to ljubav
ili u vjetru pjeva sloboda.
Beskrajno more je naša sudbina
al’ cvjeta kamen dok ljubi ga voda.
katarinab
6 komentara za "Val i stijena"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.