„Ja ne znam tko je ovdje lud“ govori držeći u rukama jutarnju štampu.

Kroz gužvu ljudi koji jure kao muhe bez glava probija se do gradskog prijevoza da uđe u natrpanu 83-ojku, skoro viseći na stepenicama. Maska na licu joj iritira nos koji je svrbi, ali ne može se počesati.

„Nemojte se ljutiti, gospođo“ čuje nepoznati glas koji joj se obraća.

„Znate, postoji narodno vjerovanje, kada vas zasvrbi nos da ćete se ljutiti“ Visok, proćelav čovjek s aktovkom u ruci krenuo je da drži predavanje dok vozač autobusa nema obzira pri kočenju na stanicama. Ilda ga je samo kratko pogledala i sasjekla k’o mačem da je u trenutku prestao s pričom.

„Majstore, može malo lakše!“ čuje se kroz gužvu galama. Pravilo da se na prednja vrata ulazi, a na sva ostala izlazi više nitko ne poštuje. Panika zavlada na početku, a onda se strasti smire. Zgrada pogođena ratnim projektilom još uvijek nije obnovljena. Dok nervoza postaje sve veća i veća Ilda čita kako broj zaraženih raste iz dana u dan. Uspjela je da se probije do sjedišta i da nastavi čitati novine dok joj za vratom diše stariji čovjek. Penzije su krenule da se isplaćuju pa je vjerovatno krenuo po tu mizeriju  kojim krpi mjesec dana života. Standard je daleko ispod normalnog, a sada izgleda nema nade da će se poboljšati. Crnu kroniku preskače jer mrtvih u toku dana ima i previše. Iza prozora razdrndanog autobusa život ne staje. Ljudi se navikavaju na nenaviknuto, ali druge opcije nema.

„Oprostite, silazite li na sljedećoj stanici“ govori želeći ustati i izaći iz autobusa.

Žena vidno neraspoložena se sklanja u stranu otvarajući joj prolaz do vrata. „Izvolite“ kratko kaže. „Hvala“ bio je još kraći odgovor.

Gradsko sunce izmamilo je šetače iako nije preporučljivo šetati među velikom fluktuacijom ljudi. Izbjegavajući direktan kontakt, Ilda je došla do svog radnog mjesta. Već na ulazu u zgradu pozdravlja je čuvar podižući lijevu ruku jer rukovanje je zabranjeno. „Ne zaboravite, moramo biti odgovorni“ govori joj s

 distance od pet metara. Šta je sigurno, sigurno je. Obavezna dezinfekcija ruku i mjerenje temperature je sljedeći korak za siguran ulazak u ordinaciju. Ilda je doktorica, sa akcentom na psihoterapiju, i već nepunih pet godina radi na privatnoj klinici. „Ne možete vjerovati koliko su ljudi nesretni  ili bar misle da jesu“ shvatila je još u studentskim danima.

U lijevom uglu stoji fikus, narastao skoro do plafona, ispod koga se nalazi plišani pas. Zidovi obojeni u svijetlo plavu boju ukrašeni u desnom uglu s nekoliko žutih zvijezda. U sredinu stol i na njemu laptop, rokovnik s kemijskom olovkom. Ilda nije voljela prostor pretrpavati. Sloboda je ljudsko pravo koje nitko ne smije osporiti i ograničiti.

„Doktorice, danas imate šest zakazanih pregleda“ obratila joj se medicinska sestra držeći u rukama kutiju s maskama.

„Nešto se broj u zadnje vrijeme naglo povećava“ odgovorila je.

„Mislim da će taj broj samo rasti u ovo novo vrijeme maski. Imate tu fajl u kome su podaci o pacijentima, ako što zatrebate, pozovite me“, i vrata su se zatvorila.

Od svih imena koja su stajala na popisu posebnu pažnju joj je privuklo ime Vladimir Putnik. Zakazan termin u tri sata poslijepodne, pri kraju radnog vremena.

„Recite mi doktorice kako da objasnim djetetu da nakon dolaska kući prvo moram ići u kupaonicu da se dobro operem, a ne da ga zagrlim?“ bilo je direktno pitanje izrečeno sa bolom u glasu prve pacijentice.

„Prilagođavanje datim okolnostima je jedna od uspješnih metoda u kojima ćete dijete naučiti kako da se snađe sutra u svom odraslom životu. Znate, situaciju u svijetu vi kao pojedinac ne možete promijeniti, ali možete naučiti mijenjati svoj svijet.“ Uslijedio je nezadovoljavajući odgovor za  majku koja radi od devet do pet, a ostaje bar do šest na poslu.

„Dobro, to je ono što vas uče na fakultetu, a kako vi to primjenjujete na svoju djecu?“

„Ja nemam djecu“ bio je odgovor doktorice.

„Vidi se“, rekla je pacijentica i zahvalila se na bačenim parama.

Rad s ljudima je ravan radu u rudniku. Iscrpljujući, težak, uvijek ste im krivi. Ali svaka medalja ima dvije strane, dobru i lošu, istinu i laž. I jedni bez drugih ne mogu opstati. Ništa nije onako kako izgleda. Znala je to Ilda bolje od svih. Kada joj je prije deset godina dijagnosticiran rak maternice mislila je da se njena priča tu završava. Uočen na vrijeme, odstranjen je i Ilda je uspjela da se otrgne nebeskom pozivu, ali je za posljedicu ostala bez mogućnosti da je netko nekada  oslovi s „mama“. Ipak opcija usvajanja je uvijek stajala otvorena. Popila je gutljaj čaja i nastavila s osmjehom na licu sljedeću prozivku. Kroz prozor ordinacije svaki dan u isto vrijeme Ilda je promatrala kako zajedno, držeći se za ruke. šeću dvoje starijih koji su odavno prešli sedamdesete. On joj pažljivo pomaže da sjedne na klupu ispod velikog stabla. Očigledno umorna od koračanja traži predah. Skidaju maske s lica, a on  joj pruža nešto iz džepa da pojede. Dvadeset prvi vijek može samo da uči kako se ljubav održava da se ne ugasi.

Ilda je nastojala praviti kratku pauzu u toku radnog vremena tako da pacijenti ne bi morali čekati jer „vrijeme je novac“. Sunce je već odavno s istoka prešlo na zapad. Na vrata je ušao i posljednji pacijent za ovaj dan. Visok čovjek, proćelav s aktovkom u ruci.

„Dobar dan, doktorice“ bile su prve riječi.

„Dobar dan, izvolite sjesti“ uslijedio je odgovor.

„Vidite doktrice, već neko vrijeme me proganja isti san.“ započeo je čovjek priču. Kroz moj život je prošlo nekoliko ratova. Gubio sam često, rijetko dobivao. U međuvremenu sam pokušavao da živim život i da iz svakog poraza izvučem onu floskulu „ko zna za šta je to dobro“. Sada kada sam konačno dosegao period života u kome živim od svoje penzije taj san mi ne da mira.“

„Šta sanjate“ upitala je doktorica.

„Preselio sam se iz relativno toplog podneblja u klimatski hladno. Tamo sam postao gospodin čovjek čije se znanje cijenilo i poštovalo. Novci su me htjeli, žene su me htjele, ali mi je stalno pratila  nesreća.“

„Nesreća“ reče Ilda.

„Da, nesreća. Gdje god bi stao, to mjesto bi se pretvaralo u pepeo. Imao sam veliku kartu svijeta koja mi je bila tepih. Stao sam na Koreju i započeo je korejski rat. Stao sam na Vijetnam i krenuo je Vijetnamski rat. Lijeva noga mi je stala na Irak, a desna na Iran i međusobno su zaratili. Uslijedili su Hrvatska, Bosna i Hercegovina i nigdje kraja. A onda sam jednog dana pomislio koji najlakši način bi bio za posijati strah u svijetu. Došlo je vrijeme maski. Kada sam jednog dana šetao po mom tepihu razmišljajući šta je sve ovo, stao sam na granicu dvije zemlje i onda sam se probudio.“

„Vi hoćete da kažete da kroz san koji je za vas nešto kao noćna mora događaji iz istog se ostvaruju“, reče Ilda.

„Upravo tako“, odgovori Vladimir. „Ni sam ne znam što je to, jesam li previše opsjednut ili mi je data ta nesreća kao dar sudbine.“

Ilda je pomno slušala čovjeka koga je jutros pogledom sasjekla k’o mačem i pitala se onako ljudski, a ne profesionalno da li zaista postoje ljudi koji mogu predvidjeti budućnost.

„Jeste li razmišljali da tepih izbacite iz svog stana i onda vidite koliko je vaš san zaista istinit? Vidite nauka će rijetko kada ili nikada prihvatiti vaš san kao činjenicu koja je stvarna. Probajte da promijenite tok misli i usmjeravajte ih ka pozitivnim događajima. Tko zna, ako postoji opcija da predvidite loše, vjerovatno postoji opcija da predvidite i dobro. Noć i dan ne mogu jedno bez drugog kao mjesec i sunce. Ako želite, za nekoliko dana dođite opet da porazgovaramo.“

Vladimir se kulturno zahvalio na razgovoru i potvrdio da će opet doći.

Ilda je još neko vrijeme ostala sjediti u ordinaciji zaintrigirana snom koji joj je Vladimir ispričao pa je počela  malo istraživati po internetu. Zanesena  radom nije ni primijetila da je sumrak prekrivao grad. Tišina koja se osjećala bila je neuobičajena za ovaj dio dana, ali valjda je konačno vrijeme maski polako odlazilo u zaborav. I ona jutrošnja gužva bila je dokaz da se život vraća u svoj normalan tok. Odlučila je  izaći jednu stanicu prije pa da do stana prošeta razgledajući okolinu. S lijeve strane bio je park u kome su se djeca razdragano igrala. Bar neki od njih neće upamtiti maske kao sastavni dio života. Iz obližnje zgrade s balkona njemački ovčar promatra dječju graju i kao da pogledom govori da bi im se rado pridružio. Ilda sjeda na prvu slobodnu klupu.  Misli joj prekida telefon koji u torbi zvoni.

„Ilda, gdje si, zašto još nisi stigla“ čuje zabrinut glas supruga.

„Odlučila sam da se malo prošećem, uskoro stižem, ne brini.“

„Čekam te, nemoj kasniti“ i poziv se završio.

„Što li se sada dogodilo kada je bio tako kratak na riječima“ pomislila je Ilda.

Noć je prekrivala dan koji se izdvajao po proročkim moćima pacijenta s kojim je Ilda razgovarala. Inače je bio kao i svaki drugi. Naviknuta na ustaljenu vožnju života Ilda je prihvatila ono što joj je Bog uskratio. Iako je dugo bila nesretna zbog tog saznanja uspjela je uz ljubav koju je dobivala od supruga i njegovo enormno razumijevanje da nadjača bol. Zgrada sa zeleno žutom fasadom bila je sve bliže.. Vrata lifta na njen poziv rukom su se otvorila i krenula je na šesti sprat. Otključava vrata i ulazi u stan posut crvenim ružama. Ovo nije prvi put da su je ruže dočekale, ali je prvi put stan sav u crvenoj boji. Miris ljubavi je bio nezaustavljiv. U dnevnoj sobi stajao je on s ružom i flašom vina u ruci.

„Koji je povod za slavlje“ upitala ga je. Čvrsto ju je zagrlio i šapnuo „postat ćemo roditelji“. Već dugo godina čekaju ove vijesti koje će unijeti radost dječjeg smijeha i plača u njihov dom.

„Danas su me zvali da me obavijeste da sutra dođemo da potpišemo usvajanje jednog divnog dječaka od godinu dana“ nastavio je priču.

Ilda je bila toliko sretna da je imala želju samo da bude u zagrljaju voljenog muškarca. Pjesma „time of my life“ je dopirala iz susjednog stana uz koju su plesali na krilima sreće. Sve što ti treba je vjera i upornost u bolje sutra koje će doći kad tad. Ne zaboravi, tko u čuda vjeruje taj čuda i stvara.