Tek kad izgubi, čovjek zna šta je imao. Prave vrijednosti, pravi ljudi kao da su postali prošlost davno proživljena i zakopana duboko negdje gdje izlaza nema. Ostaneš željan godina kada si znao ako ti zatreba pomoć, imaš na koga da računaš. Danas se sve svodi na samo jednu jedinu riječ – korist. Ako se od tebe nema nešto  uzeti, kome trebaš takav?

Je li i prije bilo toliko očevidno da je kuća puna samo tamo gdje je korist prisutna? Pojedini roditelji su uvijek više cijenili djecu koja nisu s njima, komšije su dolazile da rade  samo ako i ti dođeš da radiš kod njih, familija je dolazila dok je mogla odnositi pune kese, na vrata se često ulazi ako se ima jesti i piti na izvolite. Uvijek su  svi bili poltroni prema onima koji su živjeli negdje vani, onima koji su imali novaca ne bi li tako nekako i sebe spasili onog mjesta koje im se ne sviđa. To su bili oni najgori među najgorima koji bi te prodali za šaku tuđeg novca. Ako živiš u zemlji koja nije na glasu, nema standard, ti nemaš moć koju ti novac daje ko će s tobom da se druži. Ljudi te uvijek gledaju kroz isti prozor, onaj koji kad otvoriš imaš šta da uzmeš. Možeš biti vrijedan, pošten, dobar, najbolji, ali šta ti to vrijedi ako nemaš dubok džep, ako od tebe nema koristi, ako ne živiš tamo negdje vani, ako se o tebi ne priča da si baš ono nešto kao puno bitan. I onda bi ta ista većina da sjedne na dvije stolice ne ostavljajući nikome ništa, grabeći i nogama i rukama, i od ovih koji imaju i od ovih koji nemaju, samo za sebe kao da je njihov život vječan, a od svih ostalih nebitan i  prolazan. Zamisli da pomogneš ne očekujući ništa za uzvrat? Zamisli da se malo makneš u stranu da i drugi mogu doći na red. Zamisli da daješ, a ne samo uzimaš i otimaš. Zamisli da imaš razumjevanja za slabije i nemoćne. Zamisli da daješ podršku, a ne samo kritiku. Zamisli da staneš pokraj, a ne ispred, da ne zaklanjaš ničiji vidik. Zamisli kako bi lijepo bilo da si čovjek, a ne tragač za koristi. Čovjek je odavno izgubio mjeru i granicu u svojoj halapljivosti. Nikad dovoljno, nikad dosta. Heroji više ne postoje, samo poltroni i izdajice. Da li ima gorih od njih? Gledaju te  očima u kojima sjeva samo želja da budu iznad tebe. Nemaju empatiju prema tvom bolu, prema tvom smijehu. Pregazit će te, a da im srce ne zaigra i da ih zaustavi u tom smjeru u kome nevini jedino stradaju. Odavno su nastupile godine gdje se samo koristan korisnom raduje.

Ipak i dalje tinja nada da postoji bar zrno mogućnosti da sretneš čovjeka. Još negdje ima onih kojima nije bitno ko si i šta si nego kakav si, ima li ljudskosti u tebi. Ne gledaju te kao materijalni objekt od kojeg mogu otkinuti dio za svoj svijet u kome nema mjesta za tebe takvog. Nisu zavidni, nisu ljubomorni, ne žele ti zlo, ne raduju se tvojoj nesreći kao svojoj sreći, spremni su pomoći zato što hoće, pružit će ti ruku i kad je ne tražiš kao oslonac koji možda nemaš, a treba ti. A koliko je takvih? Pa pljuneš na svijet koji ide Boga pitaj kuda.