Nemir se već odavno nastanio u život izazivajući onaj glupi osjećaj tuge koji ti natjera suze na oči svaki put kada pogledaš u pravcu prošlosti koja je ostala zarobljena i prekinuta u sjećanjima. Neko ode zato što hoće, neko zato što mora, neko zato što neće, a nekog otjeraju. I kako god da okreneš, odlazak je neizbježan. Dođe kad ti najmanje treba, a ode kad ga ne želiš ni u snovima.

Zastaneš nad proteklim godinama koje su prohujale pokraj tebe u želji da osiguraš dostojan život za sebe i svoje, a onda pogledaš oko sebe i neprepoznaš se u okruženju koje te steže sa svih strana. Htio bi natrag, ali natrag nemaš kome, htio bi naprijed, ali tamo je još neizvjesnije. Onda nastaviš tamo gdje si stao razmišljajući kako je sve moglo biti drugačije, ali nije, jer ništa se ne dešava tek tako, sve ima neki razlog pa kakav god on bio znaš da je tvoj i guraš s njim pa kud stigneš.

U svom tom hodu  miješaju se slike onog dijela života koji  je prošao, a koji ti nedostaje jer je tekao ispod najljepšeg plavog neba, onog zavičajnog koji se sreće samo na jednom mjestu. Stegne te u grudima, zabole stare rane, koje se nadograđuju na ove već postojeće, pa onda na one nove koje se svakim danom umnožavaju sve više i više. I dođe tako neki period života gdje biraš ćutanje jer ko da razumije tvoju bol zbog odlaska. Riječi bez reda i rasporeda se gube u tvojim željama jer ono što je prošlo nikada se vratiti neće. Ne možeš da zaustaviš sat koji otkucava nezaustavljiv hod života pa da nastaviš tamo gdje ti je srce na mjestu. Duša se prečesto vuče za umornim nogama koje koračaju daleko od mjesta koje te je odgojilo. Uvijek čuješ ono isto pitanje “zašto ideš ako ne možeš da podneseš odlazak“ koje ti postavljaju oni koji nikada nisu otišli, a da ih taj odlazak nije zabolio. Obećaš sebi da ćeš se jednog dana vratiti i misliš da ćeš obećanje moći ispuniti jer ne znaš da je za tebe već sve određeno. Neko vjeruje u sudbinu, neko ne, ali uvijek bude onako kako mora biti. Svi koji misle da život drže u svojim rukama su dovoljno sretni da bi vidjeli kako izgleda kada ti sve iz ruku isklizne.

Pustiš da se kazaljke sata pomjeraju jer ako ih zaustaviš kod sebe, one i dalje šetaju od dana do dana, od noći do noći  i tako se opet gomilaju godine koje bi

najradije da prespavaš pa da se probudiš baš kad treba i kad je najbolje za još jedan novi početak. Na lice staviš osmjeh da te suze ne odaju pred onima koji jedva čekaju da vide tvoj kraj. Jer, Bože moj, što bi tebi bilo bolje nego meni. Ali ako ti je gore, onda je to dokaz da sam ja bolji od tebe. I tako ljudskoj gluposti i zlobi nikad kraja. Ali, eh, maleru i zlobi jednog dana dođe kraj jer koliko god neko mislio da je nedodirljiv, ima svoje vrijeme za odlazak.

I onda shvatiš da ne vrijedi trošiti sjećanja na ono što je bilo i na ono što nikada biti neće pa ih čuvaš kao najveću svetinju, kao hram kome vjeruješ jer je u njemu sakriveno sve ono što ti daje snagu da nastaviš dalje. Pod nekim drugim nebom, s nekim drugim ljudima, daleko od svoga i od svega onoga što je samo ostalo da živi u tebi skupljaš snagu za još jedan i još jedan i još jedan korak. Ko zna, ako je bilo suđeno da odeš, možda je suđeno i da se vratiš. Nažalost, sve su češći oni dolasci gdje te opet ispraćaju na jedan odlazak, onaj s kojeg se više ne vraćaš.

Prođe život u toj smjeni vladara gdje podjednako na kraju gube svi. Svaki odlazak je novi dolazak i svaki dolazak je još jedan odlazak. Ništa lakše i ništa teže od toga. Najlakše je otići kada iza sebe nemaš šta da ostaviš. I uvijek dođe to vrijeme odlazaka.