Poznajem dragu damu jednu
koja šeće sama centrom grada,
pitam se kako je stigla na ovu planetu jadnu,
al’ život njen prolazi kao slatka čokolada.

 Informacije koje prima kao da skenira
i lansira nekoj nepoznatoj civilizaciji,
i ništa je ne može izbaciti iz njenog mira,
nalik je na šišmiša u hibernaciji.

 Satima ona, dugim i čujnim,
netremice u oči te gleda i zuri,
mozak joj nije zaokupljen mislima drugim
ali čudit će se kamo ti život juri.

 Godine sve na nju nisu ostavile traga
ako je nešto upitaš odgovora s „Valjda“,
a riječi koje joj uputiš nestaju bestraga
gromko odjekujući svemirom kao balada.

 Za nju ne postoje tužna sjećanja davna,
a komentirat će samo s „Da, da, da…“;
nije usvojila nikakva znanja pa je Zemlja ravna,
Brazil u Španjolskoj, a geslo – živjeti bez rada!?

 Čak i za empatiju nije nikad čula
poput dojenčeta u njoj postoji samo JA,
ni emocije joj nisu na visini – ona je kao bula
i ne shvaća čemu se veseli raja.

 Sve češće pogledom luta svodom plavim
kao da na pragu stremi za svojim NLO-om,
kako bi odletjela smjerom nepoznatim
i raspršila se tko zna kojim polom.