Ne prekidaj, molim te…
manje boli
kad sunce sirovu kožu prži,
uzalud je melem štiti,
ako je put meka
kao list paprati
pa cvrči kao riba na ulju,
bijelim brašnom omotana,
da, bijelim brašnom,
ispod kamena
mukom mljevene
zlatne pšenice.

Vas nema!
Nema sjetnog pogleda
ni pogaču majčinom rukom miješanu
da uzimate …!

Sve više traje
“vrijeme sreće i osmjeha,
vrtuljka u pridošlom cirkusu,
na osamljenom mjestu”,
jer jedino klaun izgleda isto,
s osmjehom od uha do uha
nacrtanom suzom ispod oka…
Masku će isprati u trenu,
kao neobuzdani slap što nestaje
između hladnih stijena
obraslih mahovinom.

Vas nema!
Nema blijedih lica
da vide rane
koje ste iza sebe ostavili!

Jedino se u daljini čuje stara mlinica,
pokreću je suze isplakane…

Autorica: Pejak Mirjana, Staro Pračno 1996. Index frm.