Bilo je to godina davnih
kad bješe mnogo careva slavnih
za krunu zlatnu padale su glave
htjeli su svi domoći se slave.

Imao je moć i krvave ruke
nisu mu zadavala smaknuća muke,
kažu: bijaše potpuno poludio car
umislio si da mu je bogomdan dar.

Nije ga usrećivao samo tron
htjede biti kao Aleksandar Veliki, on
ratovao je i priređivao igre za puk
iza njegovih nastupa ne bješe muk.

Dok je car izvodio razne manifestacije
svjetina dizaše gromoglasne ovacije
priča se: od strasti je zapalio Grad
da dobije inspiraciju za svoj rad.

U buktinji tražeći novu pjesmu
kao da je odvrnuo staru česmu
prebirući po žicama svoje lire
recitiraše „Pad Troje“ uz manire.

Al’ njegova poezija se ne pamti
samo posljednji stih još plamti;
“Kako velik umjetnik umire sa mnom.”;
ostale povijest prekri zavjesom tamnom.