Nismo se upoznali. U sutonu njegova života moj se tek nazirao. I dok je već drhtavom rukom zapisivao svoje posljednje misli, negdje, na drugom kraju grada, moje srce tek se otvaralo i ubiralo prve poetske kapi u svoj krvotok.

U tom sudbinskom razmimoilaženju nismo mogli naslutiti koliko tajanstvenih veza nas veže, koliko je snažna energija između dva ranjiva bića u njihovim potpuno različitim, nesavršenim svjetovima, koja će ih zauvijek sjediniti u neraskidivu cjelinu, daleko izvan granica vremena i prostora ovozemaljskog.

Tek spoznavajući sebe, upoznala sam njega. U trenucima kad je već postao vječnost, kada više nije bilo prilike da ga pozdravim i stisnem mu ruku, ušuljao se iznenada stihovima u moju svijest i s mojim sazrijevanjem postajao sve jasniji glas koji u meni progovara jezikom koji razumijem i prihvaćam. Možda sam ponekad pokušavala zanijekati tu slučajnost (ako je to zaista i bila), ali danas, nakon toliko vremena, usuđujem se priznati da je upravo on, od mojih najranijih pjesničkih pokušaja, bio duhovni vođa, učitelj i moderator mog izričajnog evoluiranja.

Nismo se upoznali, ali sam beskrajno zahvalna i sretna što sam mogla uživati u tom velikom bogatstvu njegove ostavštine i iz njegovih djela crpiti ono najvrjednije, ono što je i mene obilježilo i dalo smisao mom životu. Ponekad se pitam – bi li naše poznanstvo išta promijenilo? Nije li duhovna veza mnogo dublja, emotivnija i trajnija od one fizičke? Ući nekome pod kožu, dotaknuti ga iznutra, osvijestiti, potaknuti, osloboditi, osnažiti, izgraditi, mnogo je više od nekoliko prolaznih susreta koji su se možda mogli dogoditi.

I kao što u svojoj Pjesmi o mrtvom pjesniku proročanski zbori, njegova riječ živi  u  meni i u meni sličnima, koji su u njegovim tragovima prepoznali obrise vlastitog identiteta i koji nastavljaju njegovim koracima kojima je na  jednostavan, spontan i iskren način mudro usmjerio nove naraštaje prema životnim istinama. Pokazao je kako mali čovjek postaje velik ili čak besmrtan. A Dobriša Cesarić to sigurno jest.